Bilo je bablje ljeto: jutra daklem još vedra i sunčana. Iza njih je ostala odbačena slovenska zimska košuljica –s kovčezima u ruci sjedili su u malome parku: “Moj baćuška”, žalila se majka, ruska emigrantica već druge generacije, na klupi u parku blizu velikog stadiona. “Što je, zašto opet cmizdriš?” “Nisam htjela doći ovamo, baćuška,” gunđala je majka. U tom trenutku, osamljena i hrabra, izgledala mu je divno, iako pomalo patetično. Sve drveće u parku bilo je obuhvaćeno narančastom, crvenom i jarko žutom vatrom. Novi grad oko njih bio je, barem za dječaka, tih prvih dana, ludi ples fandanga satkan od nepoznatih ulica i trgova, zgrada, krovova, dimnjaka, od gotike i kasnog baroka, od bezbrojnih ljudskih fizionomika i maski, svih mogućih i nemogućih lica i pojava, a sve skupa dijelovi jedne nove, još nepoznate gramatike. Svaki europski grad tako, pun bijaše neke još uvijek autentične dijalektike i žargona bivanja; tu je bio vrtlog: tramvaji, kina, katedrale i crkve, trgovi, tržnice, dućani, vječna gungula prolaznika. Tu su strujali mirisi žaropeka, opranih ulica, zooloških vrtova, ribarnica, jaja i sira, plahutali mirisi botaničkih vrtova i željezničkih kolodvora, zagonetnih zgrada, vrata i visokih prozora u svim nijansama grada koji pruža svakoga dana sijaset spektralne euforije, zvučne kakofonije, nebrojane eksplozije olfaktornih senzacija, sve svoje čarolije, od skrivenih ruža penjačica u boljim predjelima grada, sve do ustajale mokraće po starim vežama–ovaj čitav grad izgleda im sada, dok sjede na toj klupi u parku, kao jedan tableau vivant pokreta nepoznatih odraslom u provinciji, izgleda kao jedan vrtoglavi vir novih iskustava, od kojih su dječaka ponajviše fascinirali plavi tramvaji koji su bez prestanka hujali po tko zna kakvom redu vožnje, ovom dugom, prašnjavom avenijom koja se protegla skroz od stadiona sve do glavnog gradskog trga s neizbježnim konjanikom i golubovima.
“Ne želim sutra ići u školu. “ “Moraš, baćuška, morat ćeš poći u školu.” “Htio sam bih učiti zanat a ne opet ići u školu. ” “Nema zanata bez učenja i škole. “
Nije dječaku bilo lako, tih prvih nekoliko mjeseci u novome gradu. Skrivao se, posramljen kao pravi Ivica Kičmanović, u zadnjim klupama svoje nove gimnazije. Imao je naglasak, a vokabular mu je još bio sputan i stran ovom novom gradskom argotu i žargonu. Već nakon nekoliko tjedana čitavi novi razred pošli su, preko vikenda, na učeničku ekskurziju u rodni gradić svima obljubljenoga diktatora. Na povratku u školu, u ponedjeljak, profesorica biologije zapita ga: “Kako je, Antone, bilo na izletu?” “Bilo nam je zelo lepo” –odgovorio je on iz navade sa svojim stranim naglaskom. “E, pa mili moj”, naljuti se profesorica biologije, Šibenčanka Branimira Butina, “da više nisam čula takvu…gadariju. Ovdje pričamo ijekavski i hrvatski… “ “Drugarice Butina, on je Janez, tek se doselio iz Kranja pa još ne zna dobro naš jezik…” branili su ga neki glasovi. Među njima Gordana Barić, kćer poznatog ”pravaša” Ferdinanda Barića. Za sve je bio kriv njegov otac. Nikad nije bio vatreni domoljub. Bio je jedan od onih rijetkih rusofila među njima, internacionalizam je bila njegova ideologija. Pričali su doma nekom čudnom smješom ruskog, slovenskog, štokavice bez glave i repa. Njihova kuća bila je lingvistička oaza u kojoj su se pretapali i prožimali idiomi, dijalekti i jezici, stvarajući jedan neobičan patois razumljiv možda jedino ukućanima. Kao novinar koji se često selio, otac je ipak razvio odlično uho za naglaske i idiome, za imitaciju ali nije nikad bio neki poseban lingvista. Otac je bio crveni propagandista, opsjednut problemima politike, ideologije, prava... Često se ipak znao i našaliti, posebno na račun ”južnjački govor ” (bez padeži). Južnata pruga. Majka, Ruskinja, s druge strane koristila je južnoslavenske riječi ali često s pogrešnim naglaskom, s gramatičkim inverzijama, pogreškama…Anton je pak, u pubertetu, izmisio neki svoj jezik, nekakav pig Latin…Nekakav pseudolatinski palaver pun neologizama u kome se prostim dodavanjem sufiksa -as/us/ius na imenice ili glagole, stvarao njegov osobni argot – jezik u koga je uputio samo nekoliko svojih najbližih pajdaša iz Kranja. Tek toliko da zavaraju tragove svojim malim, i ne tako malim, nestašlucima i marifetlucima. “Materinji jezik je svetinja ” Podučavala je sa suzama u očima prof. Butina. ”Nije materinji nego očinski ” htio je reći jer mu je otac , ponovimo, bio čakavac. Ali suzdržao se. Bojao se da će opet reći nešto van ijekavskog štokavskog standarda. Odlučio se za malu osvetu, te večeri, svome ocu. Zamislio je, u svojoj sobi na sjevernoj strani nove stambene zgrade, ovakav mali scenario: Ljetovanje na Krku. Samo on i njegov otac. Majka se vratila u posjet u Nižni Novgorod odakle je bila rodom. A on i otac, došli su trajektom iz Rijeka, i sada su se našli pred zidom na kome se nalazila Baščanska ploča. Pred njom su stajali stari komunisti, pokunjenih glava. Kao Jevreji pred zidom plača. Ovo je bilo njihovo, čakavsko, sveto pismo: “Eto, to je to”, reče sin ocu. “Zar je to trebalo zaboraviti i olako odbaciti?” Otac se duboko zamislio. U svjetlim očima zacakle mu se male iskrice. ‘Ne znam ni sam što se to dogodilo u mome životu’ kao da govori gesta njegovih ramena. Kao da kažu ” Ne znam otkud ovakva stramputica, ovakav zaborav? ” Dječak prekinu priču i otvori prozor. Asfalt i beton, ispod njega, bili su vlažni od večernje kiše. U zraku se, prvi put, mogla namirisati zima. Dolazila je neumoljivo, kao svačija Karma.
