(iz knjige “Mudrost Srca”/The Wisdom of The Heart, New Directions Books, Copyright 1941 by New Directions, NY)
Prijevod: Boris Gregorić
Knut Hamsun je jednom,u odgovoru na neku anketu, rekao kako piše da bi ubio vrijeme. Čini mi se da se, čak i da je bio iskren, samo zavaravao. Pisanje je, poput života, putovanje otkrića. Naime, pustolovina je metafizička: način posrednog pristupa životu, jedan cjelokupan radije nego fragmentaran pogled na svijet. Sam pisac živi negdje između gornjeg i donjeg svijeta: on se kreće svojim putem da bi eventualno postao sam taj put. Ja sam otpočeo u potpunom kaosu i kmici, u močvari i baruštini raznih ideja, osjećanja i iskustava. Niti danas ne smatram se piscem u uobičajenom smislu te riječi. Naprosto sam čovjek koji priča priču svoga života, jedan proces koji kako život teče dalje izgleda sve neiscrpnijim. Poput svijeta-evolucije, proces je beskrajan. Okrenut iznutra prema vani, jedno putovanje kroz X dimenzija, s posljedicom da negdje usput čovjek otkrije kako je pričanje samo po sebi možda važnije od priče. Upravo taj osjećaj daje umjetnosti njenu metafizičku boju koja ju diže van vremena i prostora, te stavlja i uključuje u čitavi kozmički proces. To je onaj “terapeutski” dio umjetnosti: značenje, nedostatak svrhe, beskonačnost. Gotovo od samoga početka bio sam svjestan da cilj kao takav u pisanju ne postoji. Ne želim nikad obuhvatiti cjelinu, već jedino u svakom odvojenom fragmentu, svakom djelu, pružiti osjećaj cjelovitosti dok krećem dalje, kopajući sve dublje u život, sve dublje u vrijeme kako prošlo tako i buduće. S ovim beskrajnim kopanjem odjednom nastaje jedna izvjesnost veća od osjećaja vjere ili ubjeđenja. Na taj način postajem sve ravnodušniji prema svojoj sudbini pisca, a sve izvjesniji o svojoj sudbini čovjeka. Započeo sam marljivim proučavanjem stila i načina pisanja onih koje sam jednom obožavao i poštivao: Nietzsche, Dostojevski, Hamsun, čak i Thomas Mann koga danas odbacujem kao vještog zanatliju, radnika-zidara, nadahnutu mazgu ili tovornoga konja. Oponašao sam tada svaki stil pisanja u nadi da ću pronaći ključ tajne dobrog pisanja koja me izjedala. Napokon, našao sam se u slijepoj ulici, s očajanjem kakvoga je malo tko osjetio, jer nisam uspijevao razlučiti sebe kao pisca od sebe kao čovjeka: propasti kao pisac značilo je propasti kao ljudsko biće. A ja sam bio propao. Shvatio sam da sam nitko i ništa – čak i manje od ničega – minus kvantitet. I upravo tada, usred mrtvoga Sargasso mora, da se tako izrazim, započeo sam istinski pisati! Započeo sam od ničeg, odbacivši sav nepotrebni teret, čak i teret onih koje sam najviše volio. Odjednom, prepoznajući vlastiti glas, postadoh opčaran: činjenica da se radilo o posebnom, izdvojenom, jedinstvenom glasu držala me na površini. Nije me bilo briga ako će se ono što sam pisao smatrati lošim. Dobro i loše nestali su iz moga rječnika. S obje sam noge skočio u svijet estetike, u svijet nemoralnog, ne-etičkog, nesvrhovitog svijeta umjetnosti. Moj je život sam po sebi postao umjetničko djelo. Pronašao sam svoj glas, ponovno sam postao čitav. Iskustvo slično onima koje čitamo o životima Zen početnika. Moj je ogromni neuspjeh na neki način bio rekapitulacija iskustva cijele jedne rase: morao sam se usmrdjeti znanjem, shvatiti uzaludnost svega, sve potrgati, očajavati, da bih se potom, poniženo, izbrisao kao sa spužvom s ploče ne bih li tek tada napokon mogao pronaći svoju autentičnost. Drugim riječima, morao sam doći na rub ponora i potom skočiti u mrak.
Pričam o stvarnosti ali znam da je to nemoguće, najmanje kroz čin pisanja. Sve manje učim ali u stanju sam shvatiti sve više: sada učim na jedan drugi, skrovitiji način. Sve više obuhvaćen sam darom neposrednosti. Sve više razvijam svoj dar zapažanja, shvaćanja, rasčlambe, sažimanja, kategorizacije, izvještavanja, artikulacije –sve to odjednom. Suština stvari sad je mnogo bliža mome pogledu na stvari. Odbacujem sve površne interpretacije: s porastom jednostavnosti raste i misterija. Ono što znadem postaje mi sve teže izraziti riječima. Živim u uvjerenju, ali u uvjerenju koje ne ovisi o dokazima koje donosi vjera. Živim sasma za samoga sebe, ali bez ikakve sebičnosti ili egotizma. Živim svoj život i time pomažem poretku stvari u svijetu. Svakoga dana u svakom pogledu razvijam i obogaćujem evoluciju i devoluciju svemira. Dajem sve što mogu dati, drage volje, i uzimam onoliko koliko već mogu provariti. Istovremeno sam i princ i razbojnik. Moj je znak jednakosti, duhovni srodnik znaka Vage koji u izvornom Zodijaku razdvaja Djevicu od Škorpiona. Čini mi se kako ima dovoljno mjesta u ovome svijetu za svakoga – velike dubine medju prostorom, veliki svemiri ega, veliki otoci odvojenosti od svijeta, za bilo koga tko doraste do svoje osobnosti. Na površini, gdje divljaju povijesne bitke, gdje se sve pojašnjava novcem i moći, dolazi do gužve, ali istinski život počinje tek onda kad čovjek nestane pod površinom, kad odustane od borbe, kad potone i nestane iz vidika. Sada mogu s jednakom lakoćom i pisati i ne pisati: nema više prisile, terapeutski aspekt se također izgubio. Sve što činim, činim iz čiste radosti: odbacujem svoje plodove poput zrele voćke. Što će o svemu ovome misliti,čitatelj ili kritičar nije me briga. Ne uspostavljam vrijednosti: ispražnjavam se i hranim. Ništa mudro.
Ovo stanje sublimne ravnodušnosti logična je posljedica egocentričnog života. Kroz socijalni sam problem proživio time što sam umro: istinski problem nije u tome kako se složiti sa svojim bližnjim ili kako doprinjeti boljitku svoje zemlje, nego u tome kako otkriti svoju sudbinu, kako uskladiti svoj život s duboko usađenim ritmom svemira. Moći rabiti riječ svemir odlučno, rabiti riječ duša, baviti se “spiritualnim” - a da pri tomu čovjek izbjegne sve definicije, alibije, dokaze, obveze. Raj je posvuda, a svaki put, ako ga slijedite dovoljno dugo, vodi u raj. Može se ići naprijed jedino ako se ide unatrag, zatim postrance i onda gore a potom dolje. Napretka nema: postoji samo stalno kretanje, razmještanje, koje je kružno, spiralno, beskrajno. Svatko ima svoju sudbinu: naša jedina obveza je slijediti je, prihvatiti je, bez obzira kuda ona vodila. Nemam ni najmanju predodžbu o svojim budućim knjigama, čak niti o prvoj koja slijedi. Planovi i mape su moji najtanji vodiči: mogu ih odbaciti u hiru, izmišljati ih, izvrtati, deformirati, lagati, uvećavati, pretjerivati, brkati i zbunjivati već prema raspoloženju. Slušam samo osobne instinkte i intuicije. Ne znam ništa unaprijed. Često odustajem od stvari koje ne razumijem, uvjeren da će mi kasnije postati jasne i razumljive. Vjerujem u čovjeka koji piše, u sebe kao pisca. Ne vjerujem u riječi, maker ih nanizao i najvještiji pisac: ali vjerujem u jezik, u nešto iza riječi, u nešto o čemu riječi pružaju samo nedostatan pričin. Riječi ne opstoje same po sebi, samo u glavama profesora, etimologa, filologa itd. Riječi odvojene od jezika su mrtve, ne otkrivaju nikakve tajne. Čovjek se razotkriva u svom stilu pisanja, jeziku kojega stvara. Za onog čistog u srcu, vjerujem, sve je kristalno jasno, čak i najzamršeniji rukopis. Za takvog čovjeka uvijek postoji misterija, ali ona nije nedokučiva nego logična, prirodna, predračunata I implicitno prihvaćena. Razumijevanje ne znači razotkrivanje misterije, nego pristajanje na istu, jedan blistavi suživot s njom, u njoj, kroz nju. Htio bih da moje riječi teku na način na koji svijet teče oko nas, krivudavim pokretom kroz neizrecive dimenzije, osi, latitude, klime i stanja. A priori prihvaćam svoju nedostatnost spram takva ideala. Medjutim, to me nimalo ne smeta. U krajnjem slučaju, svijet je krcat neuspjesima, savršen je odraz nesavršenstva, svijesti o neuspjehu. Kad se to shvati, neuspjeh sam po sebi postaje suvišan. Poput izvornog duha svemira, poput nerazorivog apsolutnog, jednog, sveg, stvaralac tj. umjetnik izrazit će se kroz samu tu nesavršenost. Riječ je o tkivu života, upravo znaku životnosti. Bliži ste srcu istine, što je po meni konačni cilj piščev, kada se prestane s batrganjem, kada se napusti i volju samu. Veliki je pisac dakle simbol života i nesavršenstva. On se kreće s lakoćom, odajući iluziju savršenstva, iz nekog nepoznatog središta koje svakako nije mozak ali je svakako središte i to povezano s ritmom čitava svemira, prema tome pouzdano je, čvrsto, nepomjerivo, trajno, prkosno, anarhično i nesvrhovito, poput svemira. Umjetnost ničem ne podučava, osim značaju života. Po tome velika umjetnina neizbježno će biti slabo poznata, osim nekolicini, onima koji su poput samoga autora upućeni u misterije. Prema tome, komunikacija je od drugorazredna značaja: samo je nastavljanje važno. U tom pogledu dovoljan je i jedan jedini čitatelj. Ako sam ja revolucionar, kao što je negdje bilo rečeno, onda sam to sasma nesvjesno. Ja se ne bunim protiv svjetskog poretka. “Ja revolucioniram” kako je Blaise Cendrars o sebi jednom rekao. Postoji razlika. Osobno mogu živjeti i s negativne i s pozitivne strane zagrade. U biti, vjerujem da sam kroz moje pisanje negdje baš ponad ova dva znaka, da sam opipljivo i ne-etički iznad njih. Pisac, vjerujem, mora proći iza sfere i utjecaja umjetnosti. Umjetnost je ipak samo sredstvo koje vodi punijem životu. Ali sama po sebi ona nije puni život. Naprosto, ona pokazuje put, nešto što ne samo publika, nego umjetnici sami često znaju prenebegnuti. Kad umjetnost postane sama sebi svrhom ona istovremeno gubi svoju svrhu. Većina umjetnika poražava život time što se pokušava s njime uhvatiti ukoštac. Cijepaju dlaku u dvoje. Uvjeren sam da će, jednom, sva umjetnost nestati. Ali umjetnik kao takav opstat će sve dok sam život ne postane oblik umjetnosti, sama umjetnost, tj. prevladati će jednom zasvagda. U bilo kojem istinskom smislu mi, sasma je sigurno, još nismo zaživjeli. Više nismo životinje, ali svakako još nismo postali ljudi. Od prapočetaka umjetnosti svaki nas je veliki umjetnik s ovim kljukao, ali samo je nekolicina to uspijela razumijeti. Jednom kad umjetnost uistinu bude prihvaćena bez rezerve, tada će ona i nestati. Za sada ona je samo nadomjestak, simbolični jezik za nešto što se može direktno zgrabiti. Ali za ovako nešto čovjek bi morao postati sasma religiozan, ne u smislu vjernika, nego kao neki izvorni pokretač, postati bog likom i djelom. A to će on neizbježno jednom i postati. Od svih zaobilaznica na tom putu, umjetnost je najslavnija, najplodnija, najinstruktivnija. Umjetnik koji postane potpuno svjestan samim time prestaje biti umjetnikom. A trend je prema toj svijesti, prema toj zasljepljujućoj svijesti u kojoj nijedan postojeći oblik života može i dalje trajati, čak niti umjetnost kao takva.
Nekima ovo može zazvučati poput mistifikacije, ali iskreni je iskaz mojih sadanjih uvjerenja. Ne treba smetnuti s uma, naravno, da postoji neizbježan sraz izmedju srži istine i onoga što čovjek misli, čak i o samome sebi: ali također treba imati u vidu da postoji jednako takav nesrazmjer izmedju suda drugih i same istine. Izmedju subjektivnog i objektivnog ne postoji neka vitalna razlika. Sve je privid i to više ili manje očigledan. Svi fenomeni, uključivši čovjeka i njegove misli o samome sebi, su ništa drugo do jedna pokretna, promjenjiva abeceda. Ne postoje čvrste činjenice za koje se možemo uhvatiti. Dakle, mada su moje distorzije i deformacije u pisanju namjenske, to ne znači da su one time nužno manje istinite. Moguće je biti absolutno istinit i iskren a istovremeno, priznajem, i najbesramniji lažov. Fikcija i izmišljanje dio su životnog tkiva. Istina nije ni na koji način uzburkana divljim uzletima duha. Dakle, kakvegod efekte mogu polučiti tehničkim sredstvima, oni ipak nisu puka posljedica tehnike, nego pak vrlo precizne zabilježbe moje seismografske igle koja bilježi burna, mnogojaka, zagonetna i nepojamna iskustva koja sam proživio i koja su ponovno življena kroz pisanje, različito, možda i burnije, još zagonetnije, još nepojamnije. Tzv. srž opipljive činjenice, ta polazna i dolazna točka, u meni je duboko usađena: ne mogu je izgubiti, izmijeniti, prerušiti je makolikogod to pokušavao. A ipak je ta činjenica izmijenjena, kao što je i samo lice svijeta izmijenjeno svakim trenom koga udišemo. Zapisati dakle znači pružiti dvojaku iluziju – zastoja i protoka. Taj dvostruki trik, tako reći, pruža nam pričin opsjene: i upravo je ta laž, ta prolazna, prijetvorna maska ono što čini suštinu umjetnosti. Ukorijeniti se u protjecanju: znači usvojiti masku laži ne bi li se razotkrila neka dublja istina. Često sam pomišljao kako bih jednom volio napisati knjigu o tome kako sam napisao izvjesne dijelove svojih knjiga, ili mozda samo jedan takav dio. Vjerujem mogao bih napisati podeblju knjigu na osnovu jednog malog nasumce izabranog odlomka iz neke od njih. Dakle knjigu o začetku, genezi, preobražaju, porodu, o vremenu prošlom izmedju trenutka rađanja izvjesne ideje i njezinog zapisa, o vremenu koje je bilo nužno da bi se takav ulomak napisao, o danu u tjednu, stanju moga zdravlja, mojih živaca, prekidima bilo svojevoljnim ili onim nametnutim izvana, o mnoštvu izričaja koje sam razmatrao u trenucima pisanja, o izmjenama, prekidima pisanja i povratku istome, načinu potpune izmjene izvorne tendencije, ili naprosto o točki odakle sam vješto krenuo, poput kirurga koji vam spašava život, s namjerom da se vratim i nastavim kasnije, ali nekako nikako da se vratim, ili bih se pak vratio i nastavio tim smjerom nesvjesno ali u nekoj kasnijoj knjizi, kada bi mi sjećanje na taj odlomak već sasma ishlapjelo. Ili bih čak uzeo jedan odlomak naporedno s drugim, odlomke koje hladno kritičarevo oko grabi kao primjer ovog ili onog, i sasma ih zbunio, ove analitičare-kritičare, dokazujući kako je nešto naizgled napisano lahko, ostvareno s velikim naporom dok je neki teški, zamršeni odlomak nastao lahko, poput gejzira koji iznenada izvire. Ili bih pokazao kako se neki odlomak izvorno zamišljen u krevetu, mijenjao dok sam ustajao i zatim, ponovo, u trenucima kad sam sjedao da ga zapišem. Mogao bih pokazati i svoju radnu bilježnicu kao dokaz da čak i vrlo dalek, totalno izvještačen poticaj može proizvesti jedan topao, životni i oljuđeni cvijet. Mogao bih također pokazati kako su me izvjesne slučajno otkrivene riječi, dok sam listao stranicama neke knjige, inspirirale – međutim, tko bi ikada mogao pretpostaviti taj način na koji su me bile inspirirale? Sve što kritičari pišu o umjetničkom djelu, čak i oni najbolji, razumni, uvjerljivi, prihvatljivi, čak i ako pišu s ljubavlju što je naravno rijetko, sve je to skupa ništa u usporedbi sa stvarnom mehanikom, pravom genetikom nastanka umjetničkog djela.
Pamtim svoje pisanje, ne doslovno, naravski, nego na jedan precizniji, pouzdaniji način; ono mi nalikuje zemljištu o kojem sam napravio detaljnu geodetsku pretragu, puzeći na sve četiri, trbuhom, gmižući pedalj po pedalj i sve to kroz beskrajno razdoblje vremena i u svim vremenskim uvjetima. Ukratko, jednako sam blizak svojim uracima kao i vremenu u kome su oni nastajali– možda sam im sada čak i bliži. Svršetak knjige nikad nije predstavljao više od puke promjene tjelesne poze. Ona može svršiti na tisuće različitih načina. Nijedan njen dio nije uistinu konačan: svoju priču mogu nastaviti bilo gdje, poći dalje, graditi kanale, tunele, mostove, kuće, tvornice, naseliti je drugim žiteljima, drugačijom florom I faunom, a sve to činjenično i istinito. U stvari, nemam ni početka ni kraja. Kao što život može započeti bilo kada, kroz činove stvaranja, tako može i sam knjižni uradak. Ali svako započinjanje, bilo knjige, stranice, ulomka, rečenice ili fraze, označava jednu vitalnu vezanost, i upravo u tu vitalnost, izdržljivost, vanvremenost i nepromjenjivost misli i događanja uvijek iznova uranjam. Svaki redak i svaka riječ vezane su vitalno s mojim životom, jedino mojim, bilo u obliku čina, događaja, činjenice, misli, osjećanja, želje, izbjegavanja, frustracije, sna, sanjarije, lutanja, čak i nedovršeni pabirci ničega koji besciljno plutaju po mozgu kao potrgane niti paukove mreže. Ništa, doista neodređeno ili krhko – čak je i takvo ništa oštro, žilavo, određeno i postojano. Poput pauka stalno se vraćam svojoj zadaći, svjestan činjenice da je mreža koju pletem sačinjena od mene samog, da me nikad neće ostaviti na cjedilu i da izvor nikada neće presušiti.
Na početku sanjao sam da bih se mogao uporediti s Dostojevskim. Žudio sam svijetu ponuditi ogromna, zamršena batrganja duše koja bi uzdrmala cijeli svijet. Ali ubrzo sam uvidio da smo dosegli točku duboko nakon Dostojevskog – nakon u smislu degeneracije. U našem svijetu čitav je problem ljudske duše nestao netragom, ili ako još opstoji to je pod nekom čudnovato izopačenom kemijskom krinkom. Nama kao da jedino preostaju kristalne krhotine jedne raspršene i razdrobljene duše. Moderni slikari izražavaju ovo stanje možda bolje od pisaca: Picasso je odličan primjer. Dakle, za mene je bilo nemoguće razmišljati o pisanju romana; također slijediti slijepe ulice različitih književnih pokreta u Engleskoj, Francuskoj i Americi. Iskreno govoreći, osjećao sam potrebu uzeti raznorodne i razbacane elemente naših života – života duše a ne života kulture – i izmanipulirati ih na svoj osobni način, rabeći svoj razdvojeni i razasuti ego s istim nehajem i nebrigom kao da je riječ o otpacima okolnog fenomenalnog svijeta. Nikad nisam osjetio otpor ili tjeskobu spram anarhije koju nude vladajući oblici umjetnosti; naprotiv, uvijek sam pozdravljao utjecaj rastvorbe. U razdoblju označenom rasapom, svršavanje mi se čini ne samo vrlinom nego štoveć moralnim imperativom. Ne samo da nikada nisam osjetio ni najmanju želju da očuvam, očvrsnem ili izgradim bilo što, nego mogu reći da sam uvijek gledao na raspad kao jednako divan i bogat izraz života poput rasta. Također želim ispovijediti i to da me pisanje privuklo zbog toga što je to bilo jedino područje meni otvoreno, jedina zadaća dostojna mojih mogućnosti. Iskušao sam dobra srca sve ostalo puteve koji vode slobodi. Postao sam samoživi promašaj u tzv. svijetu stvarnosti, ali ne promašaj zbog nedostatka umijeća. Pisanje za mene nije bilo način “bjekstva”, način da se izbjegne svakodnevica: naprotiv, značilo je čak i dublji skok u mutnu vodu – skok do samog dna gdje se vode stalno obnavljaju, gdje je sve u stalnom pokretu i komešanju. Gledajući unatrag na svoju život, držim da sam se kao osoba bio u stanju poduhvatiti bilo kakve zadaće, bilo kakve profesije. Međutim, jednoličnost i sterilnost drugih profesija dovodila me do očajanja. Zahtjevao sam područje rada u kome bih istodobno bio i gospodar i rob: a umjetnost je jedino takvo područje u životu. U njega sam ušao bez ikakvog očitog talenta, potpuni početnik, nesposoban, šeprtlja, ukočena jezika, gotovo paraliziran strahom i oklijevanjem. Morao sam slagati jednu ciglu na drugu, nanizati milijune riječi na papiru prije nego što sam napisao tu jednu istinsku, autentičnu riječ izvučenu iz dna duše. Lakoća komuniciranja koju posjedujem bila je hendikep; imao sam sve mane školovana čovjeka. Morao sam prvo naučiti misliti, osjećati i gledati na sasma različit način, neškolovano, na svoj način, što je najteža stvar na svijetu. Morao sam se baciti u bujicu, znajući da ću vjerojatno potonuti. Ogromna većina umjetnika baca se u bujicu s pojasima za spasavanje oko vrata, a obično je upravo taj pojas za spasavanje to što će ih odvući na dno. Nitko se ne može utopiti u oceanu stvarnosti ako se dragovoljno prepusti iskustvu života. Svaki napredak u životu dolazi ne kroz prilagodbu nego kroz izazov, kroz prepuštanje slijepom porivu. “Ne usuditi se je fatalno” rekao je Rene Clevel, jedna je to fraza koju nikad ne zaboravljam. Čitava logika svemira sadržana je u tome usuditi se, napr. stvarati nešto usprkos najtanašnije, najmršavije potpore. U početku to usuditi se je često uzeto kao volja, ali s vremenom volja otpada i automatski proces zauzima svoje mjesto, makar i taj proces mora biti srušen i odbačen kada se uspostavi nova izvjesnost koja nema ničeg zajedničkog sa znanjem, vještinom, tehnikom ili vjerom. Usuditi se znači dospijeti na tu zagonetnu X poziciju umjetnika, na upravo ono sidrište koje nitko ne može opisati riječima ali ono opstoji i izbijat će iz svakog napisanog retka.
