ponekad se pitam čemu sve to. ponekad sam umorna. on nije s mog planeta. ali pročitam što piše. i osjetim da tu izvire neka snaga. pa makar i pogrešna. riječi i viškovi poredani su mu baš kako treba. za nekog drugog-a. meni ne treba. ali uvijek čitam. ne traži ništa od mene. ni ja ne trebam ga. pa je lako. ipak. osjećam iz daljine. da treperi. i suosjećam.
baždarena sam za drugog frajera. uvijek za drugog-a koji je nemiran.
sinoć sam stajala na uglu masarykove i trga maršala tita. nisi kasnio. došla sam prerano. i nije me udarilo dostavno vozilo, nije me ugrizao pas, nije ništa palo po meni. odozgo. neki teret ili padalina. nije se dogodilo ništa. ne drhtim od tvog pogleda. zato sam i otišla. ravnodušnost ubija. više od svega.
gledala sam onaj film. u polupraznoj dvorani. i opet plakala. pliš na foteljama je bio uobičajeno otrcan. i crven. udubine na njemu imale su iskustvo čikova.
htjela sam. da dođeš. po mene. i to se dogodilo. ali. skidaš me baš u trenutku kada te više nisam željela. osjetim miris i znam. postali smo odjavna špica. vidim to more i šljunak. trajekt svako jutro uredno otklizi s terminala oko pet i kvarat.
u snu programiram svoj bijeg. odlazak. vidim sebe kako trčim gajevom sa cd-ovima nick cavea. tada mirno spavam.
blizu šibenika je plaža na kojoj nisam bila. kada ti kreneš ovamo ja ću sjesti u automobil i otići. na krbavskom polju ću prvo rasuti njegove isprintane papire. znam da bi se ljutio, ali ne trebam ih. sve riječi sam zapamtila. kao što ni on mene ne treba.
i ovaj put. ulaziš mi u trag. osjećam tvoje ruke na svojim grudima. sjedim na tebi. dodirujem volan automobila golim leđima. gledam. na zemlji ima još malo snijega. ne vjeruješ. da htjela sam. biti sama. zatvaram oči. vidim njega koji me čeka. ništa od mimoilaženja. drugi put ću bolje isplanirati bijeg. u međuvremenu, spusti malo prozore da dahom ne zamaglimo sva stakla. i pojačaj nick cavea da bude tužniji od mene. dok plačem naglas.
