Ivan Herceg, pjesnik, prozaik, urednik u časopisu Poezija. Objavio je knjige pjesama Naša druga imena, Noć na asfaltu, Snimke zemaljskih uzdaha, Anđeli u koroti i Nepravilnosti.
Razgovarao R. Jarak
K. Prije tri, četiri godine – ako se ne varam – pokrenuo si, u okviru Društva pisaca, skupa s glavnim urednikom Ervinom Jahićem, časopis Poezija. Časopis, barem meni, izgleda jako dobro. Kakva su tvoja iskustva?
Herceg. Prvi dvobroj časopisa Poezija izišao je najesen 2005. U Hrvatskom društvu pisaca okupila se, naime, inicijalna skupina te je osigurana početna energija za pokretanje časopisa specijaliziranog za poeziju i sve u vezi s njom. S određenim vremenskim odmakom, s distance od nekoliko godina, taj mi početak izgleda pomalo romantično. No, na tom početku baš i nije bilo romantike, samo mnogo rada i entuzijazma. Od prvoga sveska prate nas financijske teškoće, časopis svi hvale i govore kako je potreban hrvatskoj kulturi, ali kad treba osigurati novac – uslijedi šutnja. Nije zato ni čudno što ovih dana od kolega pisaca, novinara čujem komentare da smo žilaviji nego što su mislili. Ukratko, svi su smatrali da će časopis propasti već nakon prvoga broja, a ako ne tada, onda sigurno nakon drugoga. Ipak, izlazimo i danas, četvrtu godinu, i možemo se pohvaliti da imamo svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u susjedstvu, Sloveniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, te da Poezija ima izvrstan odjek i u književnim krugovima tih zemalja. Sličnih je časopisa u regiji malo pa mi se čini da je prostor koji smo otvorili pjesnicima i pjesništvu zapravo dragocjen. Prepoznatljivosti i vrijednosti Poezije, osim dakako kvalitetnih priloga, pripomaže i vizualni, grafički identitet kojemu smo posvetili mnogo pažnje. U uredništvu, naime, smatramo da danas na književnom „tržištu“, i u ovom gotovo nepodnošljivo brzom svijetu, časopis ne može privući publiku bez dobroga izgleda doslovce svake stranice.
K. Pročitao sam tvoju novu knjigu pjesama, „Nepravilnosti“. Nisam odavno čitao tako zrelu knjigu poezije u hrvatskoj književnosti. U njoj ima više uspjelih stvari, vrlo odmjerenih i izbrušenih, moglo bi se reći, na tragu Borgesove smirenosti i sažetosti. Iznenadne metafore i poredbe – često puta izvrsno pogođene, daju joj dodatni čar. Iako se radi o ljubavi, tvoje pjesme često tematiziraju teme kao što su kozmos, vrijeme, sam život, itd. Reci nam nešto o tome.
Herceg. Hvala za tako lijepe usporedbe, takva pohvala doista godi. Uistinu jako pazim na stilsku i jezičnu izbrušenost, na pomno biranje riječi, koliko god one bile nemoćne izraziti, proslijediti ono što je u njih upisano. I u svojoj petoj pjesničkoj knjizi čitateljima zapravo nudim svoju intimu, progovaram o nepravilnostima između dvoje ljudi, nepravilnostima u svijetu koji nas okružuje, susretima, bjegovima, strasti, nelagodi i nesreći. Naslovom zbirke, a i mnogim drugim upotrijebljenim negacijama i izrazima isključivosti, upozoravam na izostanak ili nemogućnost komunikacije, otuđenost, sveprisutno nepovjerenje... No, ova se knjiga, u kojoj su lirski junaci samo objekti u već zadanome, realnome kontekstu, uvelike razlikuje od prethodne, „Anđela u koroti“, u kojoj je sve izmješteno i izmaštano, u kojoj se uvijek iznova kreiraju i lica, i svjetovi...
K. Da, primjetio sam tu promjenu u tvom radu. Kako vidiš poeziju danas? Status poezije, njezine prednosti i mane?
Herceg. Poezija je za mene, bez imalo pretjerivanja i ikakve patetike, doista nešto sveto. Ona je prostor slobode, otkrića i otkrivanja, ali i prostor tajne, u kojem je sve uvijek nedorečeno, nedokučivo, a mi stalno pokušavamo zaokružiti, do kraja uobličiti tu izmičuću eteričnost. Iz nje, barem ja tako mislim, polazi i proizlazi sve – svaki je istinski umjetnik, slikar, kipar, glazbenik ili filmaš, na neki način pjesnik, slova i riječi su boje, mramor, note i kadrovi.
Kad je pak riječ o poeziji u hrvatskoj književnosti i širem kulturno-društvenom kontekstu, iako živimo u vremenu površnosti i brzoprolaznih senzacija, ne bojim se za nju, ona živi i između najviših zgrada, i u moru, i u tunelima, i u katakombama. Ako je to potrebno, privremeno stvori i svoj paralelni svijet i uporno konkurira ovom, tzv. pravom. Poezija je zrcalo kraj kojega bismo svi češće trebali zastati, u koje ne treba buljiti, u kojem se sve vidi i žmireći.
