KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Interview arhiv
3.6.2007
Arheologija pisanja


Neva Lukić, studentica arheologije i povijesti umjetnosti, ali i intrigantna autorica.
razgovor vodi Rade Jarak

K.: Neva, čitao sam tvoje priče i neke su me baš oduševile. Na primjer priča «0» u zborniku Ekran priče, zatim priče «Voda» i «Začeće», objavljene na Knjigomatu, a tu je i ova najnovija «Simfonija u bilo kojem duru». Podsjećale su me na poznatog ruskog pisca, još iz doba avangarde, Jurija Olešu. (Bože, kako je to bilo davno. Sto godina.) Tematski čak i na Harukija Murakamija (ili sam samo ja trenutno opsjednut njime?). Također, i tvoje su pjesme vrlo zanimljive. Pa dakle, tko je Neva Lukić? Čime se baviš i kako se vidiš u književnosti?

N: Trenutno još uvijek studiram povijest umjetnosti i arheologiju, radim u muzejima svako malo, tako da sam razbacana na više strana. Znam da će kasnije biti još i gore, nije da sam naivna (!), nego čisto želim skinuti taj faks s leđa i dati se u nešto sasvim, posvetiti se nečem opipljivom. Što se tiče pisanja, više manje pišem kontinuirano, nije da imam neke veće pauze, ali svejedno mislim da to nije dovoljno - treba kao Sartre, pisati svaki dan pet sati, jer sam talent (pod pretpostavkom da ga ja imam!), naravno, nije dovoljan. No, danas nažalost postoji previše glupih, nepotrebnih stvari koje čovjeku plijene pažnju... I mislim da je bilo mnogo ljepše u doba avangarde - svi su usmjeravali energiju u jednu točku, sve je prštalo; živjeli su za ideje, promjene, a danas su najjači pokret valjda zaštitnici životinja! Dakle, kad kažete da vas podsjećam na pisca iz doba avangarde - niste mi mogli ljepšu stvar reći!

K.: Što se tiče vremena, svi smo u stisci. Ali, čini mi se nekako da se najviše piše kad se nema vremena. Jednostavno nemate vremena i morate napisati to što vas muči – ako vas muči. A kad imam vremena, onda ne žurim. (Možda bih prije pisanja trebao poslušati novi cd, da me ubaci u atmosferu, da me oraspoloži, ili pogledati neki film da mi da dodatni poticaj? Možda bi ipak bilo bolje da pričekam večer, onda me baš opsjedaju zanimljive misli?)

Tvoj stil je, bar prema mome mišljenju, prilično originalan. Ima li tvoj način pisanja nekakvo prethodno izvorište; postoje li uzori, književni afiniteti, knjige i pisci koji su ti se svidjeli prije nego što si se odlučila pisati, ili u samom toku pisanja, ili se sve dogodilo spontano, samo od sebe? (Možda je za ovo pitanje opet kriva moja sklonost lektiri, čitanju koje mi je uvijek bilo poput uporišta.)


N: Da, ima i ova druga teorija smisla - napišeš nešto negdje usput, spontano, ali bogami je lijepo i kad te nakon praznog dana večer iznenadi sa zanimljivim mislima ili ih neki cd izazove. A tko bi rekao da su ikad bile tu....
Nisu postojali nikakvi književni afiniteti prije nego što sam počela pisati, barem toga nisam svjesna jer je to bilo jako,jako, jako davno i dogodilo se sasvim spontano. Hodala sam cestom mokrom od kiše i napisala pjesmu. Priče sam počela pisati mnogo kasnije i mislim da se u njima osjeća utjecaj pjesama. Nisu to baš priče s nekom ludom radnjom...
U svakom slučaju, nikada nisam niti za jednog pisca pomislila da bih baš željela pisati tako.

Volim energiju Millera, stvarnu nestvarnost Baricca, ono nešto da se ubiješ od Brodskog..., oni svi su moji prijatelji i jako sam sretna kad kod bilo kojeg pisca naiđem na neku ideju koje sam se i sama jednom možda bila dosjetila. Sva sam ponosna jer pomislim - ja mu ne kradem ideju, to je i moja ideja. Mi se kužimo!Tako je valjda svim ljudima, samo što većina nažalost ne pamti tj. ne zapisuje svoje ideje.

Također, mislim da je velik utjecaj na moje pisanje izvršila likovna umjetnost tj. sav vizualni svijet oko nas... Često mi se niotkud pojavljuju slike pred očima ili slažem slagalicu od vanjskog svijeta. I onda to moram naslikati riječima pošto ne znam slikati kistom. Tko zna što bi bilo da znam... (dok vi Rade na primjer znate, a svejedno ste izabrali pisanje - slikarstvo nije dovoljno narativno?)

K.: I jest. Znam malo slikati, ali sve to ipak ne mogu naslikati. Čudno je, ali savršenost slici daje riječ. Oblikujemo, vjerojatno, tu zamišljenu sliku dok čitamo, u idealnom smislu. Stvarna, mislim naslikana slika, bi više zatvorila tu idealnu sliku u našoj glavi, napravila je konačnom, s manje izlaza, statičnom.

Mentalna slika koja nam se stvara kod pisanja ili čitanja, nipošto nije statična slika u klasičnom smislu. U njoj se istovremeno odvijaju prostor i vrijeme, otvorena je u tri prostorne dimenzije, vremenski fluidna. Možda je to ono čuveno «prostorvrijeme».

No da se vratimo na intervju. Imaš li već dovoljno priča da se skupe u knjigu, ili misliš još tražiti, istraživati, ići prema dužoj formi? Što misliš o romanu, ili noveli? Volio bih pročitati neku tvoju dugu stvar, znam da je to naporno za nekoga tko je više lirski orjentiran u pisanju, ali često rezultat bude zanimljiv.


N.: Da, to je lijepo kod čitanja, pisanja, a lijepo je i to što to vrijedi i za već oblikovane slike, one koje vise na zidu jer koliko god da su ograničene formom, zapravo su slobodne jer svatko pronalazi nešto svoje u njima, u glavi piše svoju priču različitu od svih drugih.

Imam dovoljno priča, a pogotovo pjesama za knjigu. Pitanje je zapravo da li imam dovoljno onih koje želim objaviti! Mijenja mi se ukus za sve kroz vrijeme, pa tako i za moje priče i pjesme. Nešto što mi je jučer bilo dobro, sada mi više nije. Osim, naravno, nekoliko onih najdražih koje stoje zamrznute u vremenu. Ili su zapravo sasvim rastopljene...

U svakom slučaju - da, voljela bih objaviti knjigu, izabrati ono najbolje, imati sve na jednom mjestu ukoričeno (po mogućnosti s dizajnom korica koji mi se sviđa - ne znam da li autor sudjeluje u tome!). Nikad ne objaviti knjigu - to je kao da si vječno trudna, a nikada ne rodiš.
Mislim da ju je lijepo držati na rukama i potom poslati u svijet.

Što se tiče romana nisam ozbiljno razmišljala o tome, mislim da još nisam dovoljno zrela (zar bih ja to stvarno mogla, a da bude dobro..., to sam ipak samo ja...). Moram još vježbati..., pa što bude... ! Ako dođe, želim da dođe prirodno.
Jedino što sam napisala a da nije priča ili pjesma su dvije kratke drame i kratak scenarij jer mi je bilo zanimljivo zamišljati likove koje bi oživjeli opipljivi ljudi, pa paziti na svaki pokret, gestu....

K.: Studirati arheologiju zvuči zanimljivo. Taj znanstveni predmet, za mene osobno, nosi u sebi neku snažnu metaforiku. Dakle, kako bi usporedili arheologiju i umjetnost, arheologiju i pisanje? Može li umjetnost biti arheologija sjećanja, mentalna arheologija, arheologija tijela, ili nečega trećeg? U kakvom su odnosu ta dva svijeta?

N.: Zapravo se više bavim povijesti umjetnosti, ali kod arheologije je zanimljivo baš to što je znanstvenici pokušavaju učiniti konkretnom. Recimo za učenje je vrlo dosadna, baš štreberska, sve je strpano u kategorije, ne dopušta niti malo mašte. I većinom se uče nekakvi ostaci keramike napamet (keramika s jednom crtom, dvije crte....., uf...)

Ali, ovaj način na koji je vi gledate dopušta mnogo slobode, jer zapravo sve te znanstvene teorije ipak su samo teorije. Fascinantno je primiti u ruke privjesak star tonu godina i razmišljati o tome tko ga je nosio, što je sve taj mali ukras prošao (mene općenito fascinira, a na neki način i ljuti to što sve što mi „proizvedemo“ ima mnogo dulji rok trajanja od nas!). Zato je savršeno ležati na stijenama, osjećaš se u doticaju s iskonskim....

I zapravo da, imate pravo - uokviravanje ne valja, oduzima slobodu i čini stvari, a i međuljudske odnose dosadnima!

P.S Što će onda iza nas ostati hrpa plastike, i to će jednog dana biti umjetnost?
Godine obične stvari preoblikuju u umjetnost?





Pročitano 5091 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com