Kad zvijezde na počinak krenu sporo otvaram vrata savjesti, zastavu bijelu s crnim florom uzimam i već sam na cesti.
U ogledalu noći sjenke žure bez daha. Tko zna kamo ? Po nebu šare, arabeske u hropcu s jutarnjim plamom.
Gorimo, noć i ja, svatko za sebe, ko sijamska bliznad Koji je ovo put da pitam ima li, ima li išta iznad ?
I pitam ševe jutrenjače prije njih i nas što to biješe. Pitanja naviru sve to jače... A lampioni mi se smiješe.
MOLITVA BOGU DA POBJEGNEM IZ TVOG OKA
Tonem u tvoje oko. Duboko do srži koža se ježi. Srce će pući tukuć žestoko. I krv mi iz vena bježi.
Gušim se u tvom oku. Zraka mi treba, puknut će pluća. Iz mraka preža osmokraka hobotnica, sućutna od ganuća.
Molim se iz tvog oka: Bože, pokaži, spusti znamen na stazu kojom se pobjeć može iz njenog oka. Amen !
O UMIŠLJENOJ LJUBAVI
Lažu mi ovi jesenski krajobrazi da od pogleda tvojih sonetni vijenac pravim, to samom sebi, niodšta, ponekad uobrazim da ti si Džulijeta, a ja Veronežanin.
Laže me svaki alejom što plazi list da tvoje oči od medovine i za što znaju, od svega što ovaj umorni pjesnik anarhist olako umišlja, dok puzi prema kraju.
Na kraju, grozno i sebe samog lažem, pa zašto po jeseni, lišću pucati bijesno ? Dok drugi život žive – ja, blažen, i dalje život smatram pjesmom.
SPOMENIK
Što mogu što sam u eru čipova iz nekog davnog stoljeća romansi bano: već maštam da ovo moje proljeće i u tvom dnevniku bude zapisano.
Znam – ne bi trajalo: takva je ljubav ko himna koju loše intoniraju, audicija za ulogu budale. Jer: zauzeto je mjesto u raju.
Ovako, u svijetu svom od paučine sagradio sam ti spomenik… Možda je bolje da ti napišem pjesmu, već da tvoj pišem dnevnik!
KAD SI MI OKOM PRVI PUT… (RAT I MIR)
Kad si mi okom prvi put… Ne, nije mi bilo svejedno. Upravo je završavao rat u BiH. Moj svijet je načas izgubio mir.
Kad si mi rekla da budem tvoj koliko želim… Po Kabulu su jurili Osamu. Pitao sam se samo ima li kraja tom miru mom.
Na kraju, dok je po Bagdadu uzduž i poprijeko grmjelo, naš rat je odavno bio gotov. Ali mir, mir više nikad došao nije.
Od svega, znao sam samo da je u meni sve isto ko davno, davno jednom…
Kad si mi okom prvi put…
NAPUŠTENO SELO
Još samo vjetar nad mrtvim selom pjeva arije svoje jutrom i mrakom iste. I mrtvi stoje kućerci ko biste. Tu grom ne udara nit munje ima sjeva.
Staza je zarasla davno i bilje hrabro strši. Tko će ga gazit ? Nikog tu nema! Sam’ lijeni gušter na suncu drijema i tromi puž travke pri zemlji krši.
Mravinjak ječi; žitelja njegovih vreva. I to je sve što živi u selu, tišina šumi - i tako vječnost cijelu... Još samo vjetar nad mrtvim selom pjeva...
