Rade Jarak: Pozdrav Valerij. Budući da se bavim Knjigomatom, već evo treću godinu, polako ulazim i u izdavačke vode. A kad pogledam u novije hrvatsko izdavaštvo ne vidim iskusnijeg izdavača, naročito kulturnih magazina, od tebe. Bio si pokretač i autor tri iznimna magazina: Homo Volans, NoMad i Op.a – (ovaj zadnji u dva navrata). Stari Dubrovčani podigoše bistu samo jednom svome građaninu - pored desetaka kipova Svetog Vlaha - i k tome pučaninu, pripadniku dakle potčinjenog sloja: Mihu Pracatu. U jednoj pjesmi Luko Paljetak uspoređuje njegov usud s penjanjem gušterice na zid. Kaže, gledao je pučanin Miho Pracat kako se gušterica pokušava popeti na zid, dvaput je pala, ali ne odustaje, a treći put – eto je gore. I tako je i Miho, kojemu su dvaput propale prekomorske trgovačke avanture, odlučio i treći put kupiti brod i krenuti na more, u neizvjestan pothvat. Ima li ikakve analogije između tebe, već legendarnog izdavača Volansa, NoMada i Op.a – e i Pracata – jedinog čovjeka kojemu je Dubrovačka Republika podigla spomenik? Ili pojednostavljeno, domaće izdavaštvo kulturnih časopisa, kako stoji? Kako ide Op.a.?
Valerij Jurešić: Kako godine prolaze i ja drugačije gledam na svoj angažman. U dvanaestak godina na kulturnoj sceni, prošao sam burne sukobe i nesporazume, podbačaje, ali i uspjehe. Zapravo, nikad nisam uspijevao zatomiti ljutnju kad vidim da se neke dobre stvari mogu napraviti, a samo se zbog lijenosti ili nespremnosti da se vidi dalje od popodneva u vlastitom dvorištu ne čini ništa. Često se osjećam kao mali seljačić. Znaš, kad se mi doma (živim u Krku) dogovorimo da idemo posjeć neka drva, da treba okopat krumpire, «spravit» osam janjaca ili krenut skupljat sijeno od 4,30h ujutro, onda se to i odradi, ma koliko to često izgledalo obeshrabrujuće naporno, često i nemoguće. Kad se, pak, nađeš na hrvatskoj kulturnoj sceni, takva vrsta obveze i spremnosti da se dovrši započeto, usprkos neprilikama u koje se zapadne, čini te stranim tijelom. Tu je najdovoljnije od svega biti dio «scene», da se poznaješ s onima koje treba poznavati, da razmjeniš tračeve na vrijeme, da uzmogneš istisnuti od trpeze one koji se još nisu dovoljno slizali sa scenskim stožernicima. To donosi mnogo teških odluka i mučnih epizoda. Primjerice, kad smo radili Homo volans, prve, pa i najuspješnije studentske novine u samostalnoj Hrvatskoj, potpora od strane države kakvu smo mi imali bitno je najmanja od one kakve su imali svi studentski listovi u Hrvatskoj prije ili poslije, odnosno nije je bilo. Ja sam se, pak, često nalazio u situaciji da od ljudi tražim požrtvovnost za neke opće ciljeve. To je bilo glupo i naivno. To se tako ne radi, ma koliko se drugačije govorilo. Ljudi uvijek nekako misle da iza napornog rada stoje i novci, da se o tome radi, i da onda i oni moraju dobiti novce. Kod Nomada sam, pak, upoznao drugu stranu. Magazin je bio uspješan, popularan, ali nije se imao na koga osloniti u marketinškom pogledu. Novce se u magazinskom izdavaštvu ne može namaknuti prodajom na kioscima. A, da bi se imalo oglase treba nešto drugo, a ne prepoznatljiva čitateljska publika. Ima jedan odličan nedavni članak Viktora Ivančića o tome kako smo preko marketinga izgubili novinarstvo. To je bila i moja druga lekcija. Treća sreća, da. Nadam se da je to točno, samo da ne bude i treća lekcija. Iako, nova Op.a je zapravo četvrti pokušaj. Op.a stoji izvrsno u odnosu na Homo volans ili Nomad, jer sam otpočetka krenuo drugačije. Dobijemo li barem dijelom onoliko koliko bi nas pripadalo, obzirom na ostvarenu produkciju, kroz potporu Ministarstva kulture i Grada Zagreba, imamo posve zatvorenu financijsku konstrukciju za dvanaest brojeva u 2007. Što znači da honorare možemo isplaćivati s četiri broja kašnjenja, izdati sve brojeve, i nastaviti razvijati medij. O ukupnom stanju časopisne produkcije najradije ne bih. Mi se trudimo u Op.a predstaviti sve što valja od novih brojeva časopisa, jer vjerujem da ih većina ima iznimno slabu tržišnu poziciju, a izuzev Profilova megastora, nema ih se gdje ni kupiti.
Rade Jarak: Kako, kao iskusan izdavač, gledaš na domaće književno tržište? Postoji li čarobna formula da se to tržište unaprijedi? Ili smo kao mali jezik objektivno osuđeni na životarenje?
Valerij Jurešić: Nismo mi tako malo tržište da bi to značilo da nemamo pravo na uživanje u širokoj, zabavnoj i poučnoj produkciji knjiga. Mnogo je primjera koji to potvrđuju. Recimo, Finska, Norveška ili Nizozemska. Sve su to zemlje u kojima se izdaju knjige koje može čitati manje ljudi nego knjige tiskane na hrvatskom jeziku. Istovremeno, ne treba miješati unutarnje zdravlje nekog tržišta knjiga i njegovu sposobnost da plasira svoje autore u inozemstvo. Te dvije stvari nisu nužno povezane. Samo razmisli za koliko suvremenih pisaca iz te tri zemlje znaš. Ako ih ukupno možeš nabrojati više od pet, slobodno se javi na Kviskoteku ili Milijunaša. Čarobna formula za unaprijeđenje hrvatskog tržišta je zapravo vrlo jednostavna: treba uspostaviti zdrave i razaznatljive odnose na tržištu. Danas ih nemamo. Štoviše, odmičemo se od takve situacije. Već sam mnogo puta o tome govorio, pa ću samo taksativno nabrojati kritične točke: neuravnotežena i krivo usmjerena državna intervencija na tržištu knjiga, knjižare u vlasništvu nakladnika, neprimjena kolektivne zaštite autorskog prava na javnu posudbu, loš spoj medijske pažnje i književne scene.
Rade Jarak: Kakva je tvoja vizija naše scene, i u literarnom i u tržišnom pogledu, za jedno pet godina? (Iako se pet godina čini vrlo kratko i vrlo bliska budućnost, mislim da je to za nas ovdje dovoljno dugo razdoblje.)
Valerij Jurešić: Prije svega, vjerujem da bez dobre prodaje hitova nema ni prodaje literarno vrijednih knjiga. A bez prodaje vrijednih knjiga nema ni prave literarne scene. Onda imaš samo simulaciju tržišta i scene gdje su jedini kriteriji poslovne i društvene veze, te trač rubrike. Ima nekoliko važnih silnica koje će određivati budućnost hrvatske knjige, kako tržišno, tako i literarno. Prva je, ali možda i ne najvažnija, ono gdje sami unutar tržišta možemo djelovati, pitanje uređenja tržišta, državne intervencije i primjene nekih normi koje su standard za razvoj i očuvanje nacionalnih književnosti. Tu ne vidim osobito pozitivan razvoj. Druga važna silnica je tehnologija. Konačno doživljavamo pravu liberalizaciju internet pristupa. Do kraja ove godine kvalitetna stalna veza bit će vrlo pristupačna. To je jako važno jer je Internet rasadište kulture čitanja. Unutar idućih pet godina očekujem i prvi ozbiljniji razvoj ponude i pristupa elektroničkoj knjizi. Treća iznimno važna silnica je regionalno približavanje. Ma u što mi sebe uvjeravali protekla dva desetljeća, sa Srbijom, BiH i Crnom gorom imamo previše zajedničkog da bi se te kulture mogle održavati na učtivoj distanci poput naše i mađarske kulture, ili talijanske. Pogledajte samo trenutnu situaciju na našoj top listi. Na ljestvici publicistike već tjednima vode dva slovenska naslova. Četvrta silnica je posve nepredvidiva. To je ono najljepše u književnosti i knjizi. Zapravo, nikad ne znaš hoće li se pojaviti neka nova zanimlja poetika, osobna ili «momčadska», neki novi sraz knjige i društvenog života, neki nov kut gledanja. Ja mogu zamisliti, što ništa ne govori jer me prijatelji ionako smatraju nepopravljivim optimistom, da se pojavi neka autorica ili autor koji će snažno pogoditi paradoksalnost i nezadovoljenost današnje Hrvatske, i to napraviti na toliko prijemčljiv način da će okrenuti odnos mnogih prema književnosti i knjizi. No, ako trebam na pitanje pokušati dati statistički odgovor, onda optimizam kopni. Vjerujem da će se strani hitovi u hrvatskom prijevodu za pet godina prodavati u još većim nakladama nego danas. Da će domaća knjiga činiti oko trećine produkcije i manje od petine prodaje (i to samo zahvaljujući knjižnicama i lektiri). Dok će književna scena biti još lažnija i površnija, sa sve manje dodirnih točaka između literarne kvalitete i društvenog (čitaj «scenskog») uspjeha.
