Jelena, kako ti kao mlada književna kritičarka, koja je nekoliko godina kontinuirano objavljivala kritike i recenzije u Vijencu, vidiš najnoviju domaću scenu? Pratiš li je još uvijek jednakim intenzitetom? Zapravo, ova su dva pitanja samo uvod u pravo pitanje koje stoji u pozadini: kako to da te književnost privukla, to jest: otkud ta ljubav?
Ja ću onda početi od kraja i pokušati dešifrirati početak te moje povezanosti s knjigama. Moja sjećanja na neko rano djetinjstvo prilično su mutna no, pretpostavljam, da je sve počelo s činjenicom da sam naučila čitati s 5 godina, a da sam sa sedam već redovito iščitavala naslove legendarne Biblioteke Vjeverice. A i u to je vrijeme, više nego danas, nekako bio običaj klincima poklanjati knjige tako da sam već u osnovnoj školi posjedovala prilično impresivnu biblioteku. Nažalost, ne mogu se točno sjetiti naslova knjige koju sam baš prvu pročitala, ali znam da me izuzetno impresionirala kolekcija Tarzana u 10 svezaka te Winnetou Karla Maya. Tu neku moju ljubav prema debelim knjigama koja traje još i danas, potencirala je i činjenica da sam jako brzo čitala pa sam voljela priče koje su mi nešto duže trajale... Ali, u principu, teško je definirati taj trenutak kad netko padne na književnost; u jednom času nešto ti samo klikne...
Što se tiče neke književne scene danas, mislim da se u posljednjih desetak godina jako puno toga promijenilo. Krajem devedesetih je, čini mi se, sveukupno postojala neka dobra, pomalo optimistična književna atmosfera; iako se iz svega toga na kraju nije iznjedrilo ništa jako veliko, svi su bar imali velika očekivanja i događale su se različite stvari. Posljednjih godina, međutim, dogodili su se najviše raznorazni raskidi koji, po meni, nisu rezultirali nekim osobito pozitivnim posljedicama po domaću književnost u cjelini (primjerice, od dva društva književnika/pisaca, niti jedno nije uspjelo učiniti ništa ozbiljnije za domaću književnost ili domaće književnike). Također, velike, prvenstveno tržišno orijentirane izdavačke kuće sve više diktiraju književni ukus masa pri čemu je kriterij književne kvalitete sve manje bitan. Ne mislim pri tome da je za ovaj, kulturni sektor života određena količina reklame i medijskog forsiranja nužno loša, no za književni uspjeh na ovim prostorima te stvari, nažalost, postaju sve bitnije. To ne znači da na književnoj sceni ne postoje i kvalitetni pisci koje bi trebalo reklamirati. Nažalost, jako je malo onih koji se izdvajaju iz nekog prosjeka.
Konkretno, mogu govoriti tek o knjigama koje sam ja u posljednje vrijeme (recimo posljednjih godinu dana) pročitala, a stjecajem okolnosti nekako sam više bila orijentirana na stranu prozu tako da sam propustila priličan broj aktualnih domaćih naslova. Od nekih starih lica, tako, još uvijek me fascinira činjenica da Tribuson i Pavličić redovito uspijevaju objaviti solidan roman svake godine; zapravo, prva polovica Tribusonove "Gorke čokolade" izuzetno me ugodno iznenadila. Također, što se tiče objavljenih novinskih svezaka, čini mi se da je Ferić tu uspio obaviti najbolji posao, a da je imao nešto više vremena sigurna sam da bi njegov roman bio još i nijansu bolji. Nažalost, neke druge interesantne autore ne spominjem jer još uvijek nadoknađujem spomenute zaostatke. Što se tiče nekih novih imena, Zoran Lazić je u "Ljetu..." pokazao određene dobre potencijale, a u nekom sličnom, bizarno-humorističkom smjeru krenula je i Zrinka Horvat u svom prvijencu "Devet" pa sad ostaje vidjeti što će s njima biti dalje.
Kad sam već spomenula poteškoće u praćenju recentne scene, mislim da određenu ulogu tu ima i neka službena politika praćenja književnih zbivanja. U stvari, problem je u tome što neke službene politike ni nema i sve se uglavnom svodi na individualne ideje pojedinih časopisa koji često izlaze posve neredovito tako da se vrlo teško može formirati i neka konstantna publika, odnosno kritičarska scena. Najgore od svega je što zbog toga onda ljudi koji bi i željeli čitati teško mogu prosuditi što je od onoga što im se nudi doista kvalitetna literatura i za koje naslove da izdvoje svoj, ne baš tako lako stečeni novac. Sve se, tako, svodi na to da utjecajniji izdavači uspijevaju (uglavnom nekritički) reklamirati svoje autore u popularnim medijima i potaknuti ljude da ih kupe/čitaju bez obzira na njihovu (ne)kvalitetu. Također, postoji tek vrlo uzak krug ljudi koji uspijevaju konstano pratiti književna zbivanja i za to biti plaćeni. Nažalost, i Matičin časopis Vijenac ušao je u jedno krizno razdoblje pri čemu je najviše nastradalo upravo praćenje književnosti. Tako izdavačke kuće sve manje investiraju u Vijenčeve recenzentske primjerke, a ja domaću scenu sve više pratim u knjižnicama gdje je ipak malo teže doći na red za posudbu kakvog novijeg literarnog primjerka. Osim ovog nedostatka ozbiljnih medija koji kontinuirano i s jasnim konceptom prate književna zbivanja, mislim da je jedan od problema domaće literarne scene sigurno i činjenica da nema mnogo mlađih ljudi koji su spremni ozbiljnije kritički pratiti hrvatsku literaturu. No, s obzirom na opću recesiju, to nije ništa čudno... Ali dobro je da još uvijek ima ljudi koji nisu posve odustali od toga da literaturu približe čitateljima, prvenstveno mlađima koji možda i sami posjeduju neke književne potencijale, te da i dalje rade na iluziji da književnici mogu biti zvijezde. Pri tome mi se čini da su u posljednje vrijeme, za razliku od kraja 90-ih, pjesnici nekako pristupačniji i aktivniji od svojih proznih kolega.
Unatoč svemu, ipak pozitivno gledam na domaću književnu budućnost jer uvijek se nađu neki entuzijasti koji malo pokrenu stvari ili neki izuzetni talenti koji uspiju unatoč svemu i ponekad sve zbilja završi happy endom, baš kao na filmu.
A od stranih pisaca, koga najviše voliš?
Pa na nekoj profesionalnoj razini dosta sam pratila britansku prozu i, zapravo, više europsku nego američku produkciju, međutim, teško mi se odlučiti izdvojiti neka konkretna imena. Recimo da mi se sviđaju rani radovi Michaela Ondaatjea (uglavnom napisani prije "Engleskog pacijenta" koji je ipak mnogo bolji u pisanom nego vizualnom obliku). Proučila sam i cjelokupni prevedeni opus Imre Kertesza i s obzirom na, u današnje vrijeme, već opširno opisanu tematiku stradanja Židova, njegovi romani na tu temu djeluju mi osvježavajuće. Od ostalih pisaca koje sam posljednjih godina čitala više su mi se sviđale pojedine knjige, nego njihovo cjelokupno pisanje pa ću izdvojiti tek nekoliko svježijih primjeraka – "Intima" Hanifa Kureishija, "Pjesma Košnice" Frode Gryttena, "Ljudi iz Želara" Květe Legátove, "Slatki snovi" Mihe Mazzinija... A budući da sam se još davno zakačila na krimiće i trilere, u slobodno vrijeme, kad ne nadoknađujem propušteno, proučavam uglavnom tu vrstu literature, no, budući da i pri tome imam određene kvalitativne kriterije, uglavnom izbjegavam američku masovnu produkciju. Inače, kao i većini tinejdžera iz 80-ih, u to mi je vrijeme omiljenu literaturu činila zanimljiva kombinacija naturalističnog i mističnog – Sallinger, Bukowski, Bulgakov, Tolkien... Većina tih autora i danas mi je još uvijek jednako interesantna pa ih povremeno znadem prolistati.
S obzirom da to nisam prije spomenula, samo bih možda ukratko i o nekim domaćim autorima koji su me do danas zainteresirali. Jednako kao i kod stranaca, ne bih općenito o opusima, naročito zato i jer me kod svakog od ovih autora uglavnom fascinirao neki aspekt njegovog pisanja – od slaganja rečenica, preko tematike i lakoće pisanja do avangardnih ideja. Da ne ulazim u neke epske analize samo ću nabrojati par imena (proizvoljnim redoslijedom i uz opasnost da nekoga zaboravim) pa o detaljima nekom drugom prilikom – Robert Perišić, Damir Radić, Josip Mlakić, Rade Jarak, Edo Popović, Mate Bašić, Denis Peričić, Tomislav Zajec, Zoran Ferić. Kako je ne pratim toliko metodično te nisam toliko u toku, nisam baš osobit stručnjak za poeziju, ali primijetila bih samo da doista ima interesantnih nadolazećih domaćih autora, čak možda i više nego onih zainteresiranih za prozu.
Kuda ide književnost? Ima li ona nekakv smjer ili se vrti u krug? Je li to uvijek i iznova izgovaranje jednog i istog, mislim, iz tvog kritičarskog rakursa? I još nešto, pripremaš li možda knjigu kritika, ili knjigu – proza?
Budući da ja ni u svojim književnim kritikama ne volim previše filozofirati, na ovo, pomalo filozofsko pitanje, za početak bih odgovorila tek da se vremena i način života ljudi mijenjaju, a pisci uglavnom uvijek govore o sličnim stvarima – prijateljstvu, izdaji, ljubavi, smrti i drugim, nešto manjim, ali jednako životnim stvarima. Doduše, to se više odnosi na sama tematska kretanja, nego na književnost općenito. Jednako tako, odnos društva prema književnicima bitno se promijenio. Recimo, prije stotinjak godina, nije svatko mogao biti pisac; to je zahtijevalo određeni stupanj širokog obrazovanja i specifično stanje duha te znatnu financijsku podršku. Danas se piscima, međutim, nazivaju svi (od hiperaktivnih tinejdžera do dokonih bogataša) koji svoje ime uspiju staviti na korice kakve knjižice. Ali jednom, kada se bude radila nekakva literarna revizija ovog našeg razdoblja, malo će naslova preživjeti taj neki ispit vremena. Ova svojevrsna hiperprodukcija, srozala je neki osnovni ugled i status pisaca, pa i same književnosti. S druge strane, zbog postojanja velike konkurencije sada je mnogo teže uspjeti na globalnijoj razini i doprijeti do čitatelja bez obzira na eventualnu kvalitetu. No, baš kao i nekada, i danas su rijetki genijalni pojedinci koji svojim pisanjem uspijevaju pomaknuti percepciju književnosti i postaviti neke nove književne standarde. I činjenica da je danas, u stručno-književnim krugovima, sve puno raznih post-, neo- i anti-, dokazuje da su neke književne osnove uvijek tu i tek je pitanje što onda s njima može napraviti određeni (kvalitetan) pisac. Trpanje književnosti u razne ladice i definicije uvijek je bilo problematično, a danas, zbog spomenute masovne produkcije još je i teže pratiti sva literarna kretanja pa bih neko jače teoretiziranje ostavila pravim teoretičarima. Iz mog kritičarskog rakursa trenutno mi je tek moguće podijeliti pročitane naslove na one u osnovi dobre i one loše. Svaki onaj autor koji mi svojim pisanjem uspijeva biti na neki način uzbudljiv (pri tome najmanje mislim na neku akcijsko-trilersku fabulu) i koji me na neki način natjera da razmislim o nekim stvarima (nebitno kojima), za mene je, tako, dobar pisac. To su doduše nekako više subjektivni kriteriji, dok su mi oni objektivniji ipak nešto blaži. I da se malo konkretnije vratim pitanju – književnost uglavnom prati život, a kako se danas život sve više ubrzava, tehnologizira, a ljudi otuđuju, to će se definitivno odraziti (i već se odražava) i na književnost. No, doista ne znam na koje sve točno načine. Moram priznati da se ja nadam da se tu stvari ipak malo vrte u krug i da ćemo se jednom ponovo naći na početku kada je biti pisac bilo nešto doista dostojno poštovanja.
Za razliku od velikog broja ljudi na razne načine uključenih u književna kretanja, ja baš nisam sklona nekim javnim istupima. Zbog toga sam posve zadovoljna činjenicom da, prvenstveno putem kritika objavljenih u časopisu, moje čitanje ima tu jednu korisnu stranu. Također, neko veće medijsko izlaganje, poput eventualnog objavljivanja mojih kritika u sabranom obliku, mislim da ipak zahtijeva nešto više kritičarskog staža (iako mi ni ovih 6,7 godina provedenih u Vijencu trenutno ne djeluje baš toliko malo), ili barem nešto više kritičarskog ega. Unatoč spomenutim institucionalnim problemima i dalje radim na obje ove stvari pa za jedno desetak godina... Postoji ona često spominjana klišej-rečenica prema kojoj su svi književni kritičari u stvari propali pisci. I dok većina kritičara odbacuje bilo kakve aluzije na takvo stanje stvari (sa ili bez razloga) kod mene je doista prvo krenulo s pisanjem, a tek poslije s kritikama. No, prije svega je tu, u stvari, bilo čitanje pa tako u svoju obranu ipak mogu reći – i da nisam profesionalni kritičar svakako bih i dalje čitala jako puno knjiga. Inače, ja zapravo još nisam uspjela biti onaj pravi propali pisac s početka ovog ulomka zato jer još uvijek nisam u nekoj ozbiljnijoj formi objavila ono što sam do sada napisala. Nažalost, jedan od razloga za to je i činjenica da se od pisanja kritika na ovim prostorima nekako ne može (pre)živjeti pa, dok se pokušavam financijski osigurati na razne druge načine, trenutno doista nemam vremena za takve neprofitabilne stvari kao što je dovršavanje eventualne zbirke. No, mislim da su neki drugi razlozi za neobjavljivanje ipak bili presudniji. Prije svega činjenica da mi je kritičnost već posve ušla pod kožu te sam najkritičnija upravo prema vlastitim tekstovima. Već ih godinama, tako, usavršavam, no još uvijek nisam posve zadovoljna pa se bojim da moje priče neće tako skoro doživjeti neko ukoričavanje. Naravno, možda me netko u međuvremenu ipak uspije uvjeriti u suprotno...
