James Joyce, Uliks, preveo Luko Paljetak, Otokar Keršovani, Opatija
Postoji jedan fenomen, ljudi, čitatelji i pisci, često kažu: počeo sam čitati Uliksa, nije loše, ali nisam izdržao do kraja. Misle da je to dokaz da priča ne valja, ali u krivu su. To je zaista rijedak fenomen u književnosti, ali postoji i na drugim primjerima. Možete li, na primjer, od korica do korica pročitati Bibliju?
Možete, uglavnom ako se natjerate i ako je shvatite kao nešto iznad književnosti. Radi se o tome da je Joyceov Uliks knjiga-kultura. Zašto je to tako i zbog čega je napisana takva knjiga, pokušat ću objasniti. Naravno, radi se o mom vlastitom viđenju stvari. Nakon vladavine kulture nepravde, od otprilike 1990. do 1998/99. godine – ali kulture koja se, iako nepravedna još uvijek držala nekakvog povijesnog slijeda, jer je imala nekakav odnos prema pravdi, makar često negativan i slijep - nastupila je kultura privida (ovo se najviše odnosi na sferu književnosti).
Kultura privida nije nastala odmah, nego se razvijala malo po malo, osvajajući brojna područja, isprva kao incident ili kao odraz pravednog oduška, sve dok nije prerasla vlastiti pravedni moment i postala dominantna, postala «kultura». U smislu: da je ona alternativna ideja odjednom postala dominantna i tiranska. Drugim riječima, stoput ponovljena laž postaje istina, tisuću puta ponovljena laž postaje kultura. (Kultura privida zapravo je kultura laži. Ali samo zbog dobrog odgoja upotrebljavam eufemizam «privid».)
Tu se ne radi o drskoj igri pojedinca, ili skupine, nego je taj privid s vremenom nadrastao te razine, on je toliko razvijen da se tu radi već o superstrukturi koja zadire u kolektivnu svijest, dakle čitavoj kulturi. Stoga bi, da se ona opiše, ili da se protiv nje bori, bilo potrebno djelo opsežno poput Rata ili mira. (Hrvatski Čas anatomije bio bi debeo poput Rata i mira, jer je nekvalitet toliko pretegao da je više nemoguće pokrenuti razgovor o kvalitetu. Onaj tko bi ga napisao, poludio bi. Sindrom Časa anatomije je ovaj: toliko je loših stvari etablirano da su postale kulturna činjenica). Ili Uliksa. Da se kultura privida opiše potrebno je djelo poput Uliksa, djelo koje opisuje jedan trenutak te kulture, ali je istovremeno i presjek te kulture u svim njezinim aspektima. Tek sad razumijem Joycea, najvećeg umjetnika dvadesetog stoljeća. Opsjednut tiranskim aspektom ondašnje vladajuće kulture u Irskoj s početkom xx stoljeća, morao je odgovoriti svojim specifičnim odgovorom: knjigom koja će sama dati protutežu. Licemjerje irskog kršćanstva s početka prošlog stoljeća, slično je po svojim učincima licemjerju našeg kulturnog privida s početka XXI stoljeća.
Kultura privida prepoznaje se po tome što ne ostavlja mjesta za sumnju. Onamo gdje nema sumnje, nalazi se kultura privida. Ona zahtjeva, da je se opiše, novog Uliksa – jer se može shvatiti tek u totalitetu, u cjelini. Jedini odgovor pojedinca na kulturu privida je knjiga-kultura, Uliks. To je uostalom i poruka mita o Odiseju, koji je prije svega stranac unutar vlastite kulture. Pitanje tog mita je uvijek bilo, kako se pozicionirati unutar strane kulture (i kod Troje, a pogotovo na Itaci, gdje je zatekao prosce i gdje mu je jedina nada, jedini pojednici koji ga prepoznaju, koliko se sjećam mita, stari pas, a poslije i Penelopa).
