Rade Jarak: Borise, kako ti kao jedan od pokretača Knjigomata vidiš njegovo mjesto na književnoj sceni? Također, u međuvremenu si postao i urednik kulture na web stranici Nacionala (www.nacional.hr - kultura), pa je to još jedno dodatno iskustvo. Nudi li područje interneta, ikakvu alternativu vladajućoj «slici» književnosti u medijima? I što uopće znači «alternativa»? Prema mome tumačenju alternativa je snažna opozicija nekoj vladajućoj struji. Ali, s druge strane, biti alternativa, na neki način podrazumijeva pravo javnosti – a ovdje izgleda da se upravo radi o suprotnosti. Jer, koliko smo puta čuli da netko ili nešto «nema alternative». I još, mislim da je slovo «a» u jednoj kratici istovremeno značilo i veliko «A» (dakle, mainstream ili A – liga) i malo «a» (alternativu). Znači da su A-liga i alternativa bili sliveni u jednu istu stvar. Što ćemo s onim jadnicima koji su ostali vani? I ima li išta unutra?
Boris Beck: Između vladajuće kulture i alternativne postoji još nešto, a to je opozicijska kultura. Dakle: opozicija želi svrgnuti vladajuće, vladajući se bore da se to ne dogodi, a alternativa zapravo ne želi na vlast i ne zna što bi s vlašću – eventualno želi promijeniti svijet. Stvar je potpuno ista kao i u politici – između vlasti i opozicije nema neke bitne razlike, novosti se mogu naći jedino u alternativi; novosti mogu ući u mainstream jedino ako ih vladajući ili opozicijski umjetnici/političari ubace u svoj diskurz; prije toga ih razvodne jer ih inače mase čitatelja/glasača ne bi prihvatile.
Borba se vodi na više područja: za nakladnike, za novinski prostor, za tiraže, za ugled među stručnjacima. Zato je teško točno reći u čemu su to točno Jergović, Tomić i Ferić svrgnuli Pavličića, Tribusona i Aralicu, i s čega su onda Julijana Matanović, Vedrana Rudan i Arijana Čulina svrgnule njih. Bilo kako bilo, kao što se rat HDZ-a, SDP-a i HSS-a vodi na sasvim drugoj razini od govora o queeru, ekologiji i pravima životinja, tako se i u vladajućim/oporbenim književnim sferama ne može naći iskreni komentar Pontesa (www.blog.hr/comments/?id=1615108063), duhovita kritika (www.nacional.hr/articles/view/20014/27/) ili popis Ferićevih gafova koje Jagna Pogačnik nije ni primijetila dok mu je pisala panegirik (http://bookaleta.blog.hr/).
Nećemo idolatrizirati web: kultura na webu je razmrvljena kao i u društvu: autori na njemu također žele ući u novinske i časopisne sfere i osjećaju se prikraćeni – u zamjenu dobivaju odanu publiku na svojim blogovima i intenzivnu komunikaciju s čitateljima. Na webu će se teško naći tako solidno napisani tekstovi kao što su romani Jergovića, Dežulovića i Ferića koje je objavio Jutarnji list. No u web ipak više vjerujem nego u novine i časopise. Troškovi tiskanja postali su nepodnošljivi pa časopisi izlaze previše rijetko i imaju premalu publiku, a urednici u masovnim medijima izloženi su pritisku vlasnika koji žele samo komercijalne stvari. Čak i HTV, koji živi od pretplate, emitira samo holivudske filmove jer uprava traži visoku gledanost. Web zato daje mogućnost da se na njemu kaže ono o čemu bi se inače moralo šutjeti.
Rade Jarak: Naravno, ostaje potreba kod svih nas da se izražavamo, pišemo knjige, čitamo. Zbog svega ovoga, što si dosta točno izrazio u prethodnom odgovoru, svi smo mi pomalo u poziciji posljednjih Mohikanaca. Ali život ide dalje i Mohikanci žive. Objavio si tri knjige. Što te privlači pisanju – kakva je to «kemija»? Što je ono nešto što te drži vezanim za pisaći stol i je li to uopće pisaći stol? Na primjer, poznajem jednog pisca koji je svojevremeno pisao na odbačenim papirima na ulici, na komadićima staniola iz kutija cigareta, itd. valjda je tako imao najbolju inspiraciju. Dakle, kakva te književnost zanima, čemu stremiš u svom radu?
Boris Beck: Nemam tu ništa pametno reći: čitanje je za mene oblik sreće otkad znam za sebe. Ilja Stogoff je rekao da se nije nikada drogirao jednostavno zato što mu je alkohol bio dovoljan; ja se ne opijam jer su mi knjige dosta. S pisanjem je druga stvar – pisanje je teško i dugo traje, a na kraju nema ni čitatelja ni novca. Ne znam točno zašto pišem: je li to oholost, je li terapija, je li uludo bačeno vrijeme.
Zapravo možda imam nešto pametno. Bez obzira na to mislimo li da je svijet čvrst i determiniran (kao realisti) ili virtualan i fluidan (kao postmodernisti), čini se da u njemu nema mjesta za nadu i promjenu; svijetom vladaju fizikalni zakoni koji ne daju da se odlijepimo od zemlje i globalni kapitalizam koji će iz nas isisati što god može. To je samo privid. Od Maxwella nadalje znamo da svijet nije posve determiniran nego da je uređen statistički – lopta odleti kad je šutnemo i boca piva se razbija kad padne sa stola ne zato što je to jedina mogućnost nego zato što je to najvjerojatnija mogućnost. To znači da postoje i druge mogućnosti – ako se ne događaju to nije zato što ne postoje nego zato što su manje vjerojatne.
Naša je svakidašnjica sklona zaboraviti na njih, ali književnost čuva sjećanje. Kada Bukowski napiše u pjesmi da je boca piva pala na grlić i ostala na njemu stajati, tako da se nije ni razbila ni prolila, on svjedoči upravo za taj mogući svemir koji prikriva stvarnost već spomenutih holivudskih filmova. Dakako da te napukline u stvarnosti izričitije spominje fantastična književnost, nadrealizam, bajke i SF, a to je baš ono što i najviše volim. Što se mene tiče, kroz te napukline u stvarnosti ulazi Bog (pa je Bukowski slučaj s bocom i uzeo kao dokaz da Bog postoji), ali ljubitelj književnosti nije dužan u njega vjerovati. Dovoljno je da vjeruje da je promjena moguća.
A pisanje za roditelje male djece nije baš ista stvar kao i za ostale. Nekad davno znao bih ja sjesti pred kompjutor pa što bude. Sada više ne čekam inspiraciju: slažem pasus u glavi i kad se dokopam kompjutora, brzo ga napišem. Sutra drugi pasus, prekosutra treći, a onda natrag na prvi i tako…
Rade Jarak: Pa upravo tako se postaje pisac, zar ne? Kad pasus prvo složiš u glavi pa ga tek onda napišeš. Pisanje je na neki način samo tehnički dio posla, i zašto uopće to čime se bavimo nazivamo pisanje – pitam se i sam ponekad. Ja na primjer imam osjećaj da svoja djela montiram, da ih nekako slažem, preslagujem, a tek onda ispisujem.
Ali kuda to ide naša književnost? Imam osjećaj da je premalo kritičara koji se zanimaju za književne stvari (u filozofskom smislu). Na književnost se uvijek nekako gleda izvana, iz nekih udaljenih kutova, kroz nekakve mutne prizme. Kritike se pišu više reda radi, oslanjaju se na temu knjige, pa se onda izvlače neke aluzije. Vrlo malo kritičara pažnju obraća na formu, na unutarnje taloženje djela, na «unutarnje more». Kao da je književnost izgubila pažnju kritičara, pa onda sve više pada u ponore banalnog.
Pa čak i ovakav razgovor, koji nipošto nije prosipanje teške pameti, a daleko od toga da je književno specijalistički, gotovo se uopće ne može naći u novinama, u kulturnim rubrikama. Ima li to smisla? Kuda ide naša književnost?
I da još dodam za kraj, kuda ide književnost općenito? Kako će se u budućnosti pričati priče? Hoće li opstati knjiga kao mentalni prostor, kao memorija civilizacije?
Boris Beck: Književnost je još zadržala neke osobine religije koju je zamijenila, a najvažnije je da zamišlja moguće svjetove. Na proizvodnji mogućih svjetova može se, hvala Bogu, zaraditi, i to je onaj mainstream o kojemu je bilo riječi na početku. No mogući svjetovi mogu biti i alternativa – ne samo da samim svojim postojanjem potkopavaju postojeći poredak (a svi vidimo da ne valja ništa, da je nepravedan i sve nepravedniji), nego mogu možda pomoći i da se promijeni.
Neki tekstovi iz prošlosti mi nešto govore, neki ne – ne znam zašto; ne znam ni kako sam to došao baš do njih, a ne do nekih drugih. Pretpostavljam da će tako biti i ubuduće – u silnoj količini tekstova neki će ljudi nalaziti nešto za sebe, neke moguće svjetove, koji će im pomoći da promijene svoj svijet ili barem da u njemu prežive.
