Da bi se obuhvatno razumio problem statusa književnosti u Hrvatskoj, koji je zaista specifičan i usporediv s malo kojom situacijom u svijetu, treba krenuti od pojma «pisca»; od fantazme o piscu koja vlada na ovim prostorima. Ovo se ipak ne odnosi na stanje u drugim republikama bivše federacije – koje doduše i ne poznajem dobro – ali mislim da je čak i tamo stanje od slučaja do slučaja za nijansu drukčije. Dakle, kako danas definirati pisca kao temeljni pojam i temeljnu fantaziju većeg dijela književne scene u Hrvatskoj?
Treba krenuti od Krleže. Možemo razlikovati dvije velike, grubo opisane faze u životu ovog pisca – premda se naravno radi i o puno nijansi, jer je ovaj stari lisac naučio živjeti i preživjeti u izuzetno opasnim vremenima, stoga o nekoj njegovoj intimi i nijansama ovdje nema riječi, nego samo o grubim crtama njegove biografije. Dakle, prva je Krležina velika faza, ona iz mlađih, prijeratnih, dana dok se još borio za afirmaciju, a kritika ga je ignorirala i on je uglavnom ulazio u sukobe. Vrijeme je to kad stoji sam za sebe i sam protiv svih, vrijeme autentičnog, izvornog pisca kakav nam treba na ovim prostorima - no ta je uloga i vrlo iscrpljujuća. To je njegova najplodnija faza, iz tog vremena potječe većina njegovih najboljih djela, ovdje ću samo istaknuti paradigmatični prvi dio Banketa u Blitvi.
Krleža iz druge faze potpuna je suprotnost onom prvom Krleži. Nakon što je za vrijeme rata glumio luđaka i u azilu umobolnice pisao sulude nadrealne tekstove – koji su neka vrsta prijelaza, iskoraka s druge strane ogledala – nakon rata Krleža dospijeva u svoju drugu fazu, koja je kao u zrcalu, ili kineskom jin jangu, suprotna onoj prvoj. Partizani nakon rata strijeljaju doktora koji je Krleži spasio život proglasivši ga ludim za vrijeme NDH, unatoč tome što je Krleža osobno intervenirao za njega kod Tita – to je bio početak specijalnog rata protiv Krleže. Uskoro mu se priznaje staž u partiji od prije nekoliko desetljeća, iako on nikada nominalno nije bio njezin član, i on postaje neka vrsta državnog pisca. Otada boravi u svom dvorcu na Tuškancu, kao umorna stara figura, kao prilično iscijeđena krpa i uglavnom brani oficijelnu književnu politiku (čitaj: «angažiranost»). Tako dobiva određeni mir, ali gubi teško stečenu samostalnost i nezavisnost od prije rata. Naravno, da to nakon rata više nije bilo moguće. Za drugu fazu paradigmatičan je drugi dio Banketa u Blitvi, dosadan i jedva čitljiv.
Nadovezujući se na esej Borisa Becka o debelim hrvatskim piscima, želim ovdje upotpuniti sliku pa reći da se debeli hrvatski pisac – ili angažirani hrvatski pisac – u svojim djelima bavi uglavnom politikom. Ukoliko postoji i nešto drugo, kao što je intertekstualnost, humor ili seks, i to je izgleda samo površinska napetost ispod koje je opet politika. Taj politički podtekst politički je u onom smislu jer se nastavlja na Krležu iz druge faze, na one tradicije koje je nekad davno udarila partija. Pa zato danas imamo prilično dosadnu službenu hrvatsku književnost – čast iznimkama, skoro svi pisci pišu istu knjigu, sve su knjige vrlo «osviještene», a zapravo su o malo čemu, više se uklapaju u neki opći stav, nego se bave individualnim viđenjem. Ali da bi smo imali takvu različitu i snažnu književnost, moramo imati i takve pisce – a oni su, naravno, rijetkost. Stoga, osokolimo hrvatske pisce s jednom starom krilaticom Delimira Rešickog iz osamdesetih: "Osviješteni, onesvijestite se!"
Dobra književnost uvijek mora biti izvan ovog kontroliranog polja, ona je uvijek divlja, individualna i otvara nam pogled na svijet iz vlastite pozicije. Neko šire i veće, politički ispravno i kontrolirano polje samo je može ugušiti, isprazniti od značenja, uništiti njezinu različitost.
