Potaknut fenomenom dvostrukog pa čak i trostrukog preplitanja poetika, poetičkih filozofija i pripadajućih umjetničkih jezika na našoj književnoj sceni, krenuo sam u neizvjestan pokušaj objašnjavanja, bar djelomično, pojma postmoderna. Dakle, prvo se treba upitati što je to postmoderna – upravo zato jer se taj pojam koristi na razne načine. Moram odmah reći da su se umjetnički stilovi, povijesno gledano, uvijek promatrali kroz formalne osobine. Naravno da je kroz te formalne osobine uvijek progovarala i specifična jedinstvena filozofija, specifičan svjetonazor, bez koje jednostavno nije moglo, pa su te dvije stvari zajedno, idealno uklopljene – kao zmija i kornjača u budističkoj slici – stvarale velike «prave» stilove, kao što su bili renesansa ili barok, koje je zaista moguće analizirati, a da ostanu većim dijelom autonomni. Sam pojam romantizma, na primjer može figurirati kao stil – ali ipak nije onako tvrd i zaokružen kao renesansa ili barok, i nekako pretječe izvan kalupa, dosežući neke druge, izvanvremenske dimenzije. Ovaj je ekskurs bio potreban radi boljeg smještanja pojma postmoderna u suvremeni okvir. Radi se o ovome: za generaciju quorumaša koja se afirmirala u osamdesetima često se govori da su postmoderna generacija (naravno, misli se na stilske osobine); a prema njoj se dijelom postavlja i generacija pisaca s kraja devedesetih, postavljaju se kao nedefinirana «nova» proza, kao nešto drugo, nešto što se razlikuje od quorumaške postmoderne. No prvo se treba vratiti na pojam quorumaša, o čemu sam već bio nešto stidljivo pisao, povodom objavljivanja jednog izbora iz poezije osamdesetih i devedesetih. O ovome se radi: generacija quorumaša poziva se u svojim teorijskim osvrtima na postmodernu i smatra se uglavnom postmodernističkom, ali ona formalno to nije bila – bila je jedino svjetonazorski, što ipak nije dovoljno da bi se u potpunosti definirao umjetnički stil. Te iz toga proizlazi krivo poimanje pojma postmoderna u interpretaciji naše novije književnosti.
Ta je q-poezija i proza bila temeljena na takozvanim «jezičnim igrama», dakle ukratko rečeno, tematizirala je jezik i materiju riječi, bavila se označiteljem, otkrivajući i ispisujući nove prostore unutar jezika i jezičnih igara. Ako je to u formalnom smislu postmoderna, kako onda definirati modernu? Pa to je jedna od temeljnih definicija moderne. Formalno stilske osobine moderne najviše su trasirali avangardni stilovi s početka dvadesetog stoljeća – kao što su bili na primjer dadaizam (upotreba riječi i onomatopeja bez vidljivog smisla), akmeizam, nadrealizam, «zaum» itd. Upravo je moderna afirmirala te vrijednosti, osvijestila zvuk i meso riječi, stvorila nove prostore u književnosti, nove odnose u književnom djelu unutar samog jezika. I, ako bi se te vrijednosti pripisale postmoderni, kao što se kod nas čini, kako onda definirati modernu? Vraćam se opet na svoju staru tezu da je pjesništvo quorumaša i semantičkih konkretista, koje se proteže od sedamdesetih pa tako reći do danas, zapravo pjesništvo zadnje faze moderne, ili jednog kraka moderne, koje tek ima neke postmoderne osobine. Paradoksalno, postmoderni su možda i zato jer su anakroni modernisti.
Postomoderne osobine q-generacije su prije svega filozofske naravi, možemo ih povezati s filozofskim istraživanjima Wittgensteina i njegovim «jezičnim igrama» (i tu je zanimljiva njegova polemika s Popperom), a pogotovo ih možemo povezati s Derridom, koji im je omiljeni teoretičar. Te osobine se prvenstveno vezuju za slabi subjekt, za slabljenje subjekta i raspad jake misli. Iako su ovdje zaista na svom terenu i ta poveznica svakako stoji, ipak, kao što je prije pokazano, nije do kraja zatvorena stilska cjelina. Osim toga ako bi se pozivali na Derridu, Wittgensteina, pa čak i Heideggera (kojega naravno ne vole, ali je ipak bio utjecajan i na tom polju), ili neke druge autore, onda ne možemo reći da je ta misao o slabom subjektu isključivo postmoderna. Ona je, koliko mi vlastito poznavanje filozofije dozvoljava, jednostavno prisutna skoro čitavo dvadeseto stoljeće. Moglo bi se u najboljem slučaju reći da je q-poetika, postmoderna izgovorena modernim sredstvima. Ili da je moderna sama, sukladno svom razvoju postala «post», bez ikakvog dramatičnog obrata.
S druge strane krajem devedesetih pojavila se «nova proza» koja se trudila nadvladati stanje. Ali nove i stare teško je odvojiti, jer su neki stari u međuvremenu postali novi, a neki novi bili proglašeni starima, na kraju su svi čak završili u istoj antologiji – u kojoj opet nema puno najnovijih autora. No, nadvladati stanje na neki način i nije bilo loše, jer taj pojam «postmoderna» već svima prilično dosađuje, a pogotovo svojom širinom koja može značiti i sve i ništa. Postaje zaista irelevantna ta postmoderna. No upravo je tradicionalni ili «klasični» aspekt koji se pojavio u prozi na prelazu milenija – a bio je zapravo uvijek prisutan u manjoj mjeri – mogući indikator koji novu prozu svrstava i u postmodernu, jer to je jedna od osnovnih odlika postmoderne: povratak tradicionalnom. Ako izbacimo tu odliku, kao što je uradila naša kritika – kako onda definirati postmodernu? Sjetimo se samo varijanti koje su korištene: carverovska naracija, andrićevska naracija, markezovska naracija – ali i općenito tradicionalna naracija (jer jezik uvijek ostaje jezik i u njemu je bilo nemoguće izvesti radikalne avangardne eksperimente, a da ga se ne ukine). Također, sjetimo se afirmacije žanra, krimića, ljubića, itd. – koji je doduše bio i prije prisutan kod nas. Uopćeno, postmoderna je uglavnom izvanvremenska (izuzmemo li golu datumsku razinu – na koju su se mnogi pozivali «opisujući vrijeme»), a moderna je vremenska, dijakronijska i svakako angažirana u stvaranju povijesti ili bar povijesnog projekta.
Stoga je vrlo teško definirati pojavu postmoderne, tog ambivalentnog fenomena, tog pojma koji znači i jedno i drugo, tog atributa za dobro i loše, a pogotovo quorumaše nazivati isključivo postmodernistima. To je samo djelomično točno, jer se isto tako bilo koga može nazvati istim imenom. Najbolje je da se više olako ne hvatamo za ovaj pojam.
