Milko Valent jedan je od naših najplodnijih autora, desetljećima je prisutan na našoj sceni, a nije izgubio svježinu i provokativnost. S jednakim žarom objavljivao je romane, priče, pjesme, drame i esejistiku. Sjećamo se njegovih formalnih eksperimenata s početka devedesetih u knjizi Al-Gubbah, ili dubinski postavljenog problema ljudske seksualnosti i života uopće u zbirci Gorki deserti iz osamdesetih. Od novijih djela tu je drama Gola Europa praizvedena u HNK Zagreb, roman Fatalne žene plaču na kamionima, zbirka pjesama Jazz, afrička vuna i dr. Knjigomat uskoro objavljuje tekstove iz njegova romana PlayStation, dušo i esej Ekstaza subjekta i spektakl postmodernizma.
Rade Jarak: Gospodine Valent, sukladno prethodnim razgovorima na stranicama Knjigomata želim vam postaviti pitanje koje je vezano za trenutnu situaciju u našoj književnosti, na koje ste vi kao istaknuti intelektualac i autor, a samim tim javni radnik, itekako sposobni odgovoriti. To se pitanje također nadovezuje i na jedno drugo koje me još više zanima. Ono potječe iz same percepcije književnosti zadnjih godina u nas, a tiče se pojma ''stvarnosti''. Mnogo je govoreno o stvarnosti, ali nijedan od naših kritičara, pa i autora, nije se zapitao što je to stvarnost. Isto sam pitanje postavio Draženu Katunariću i Zoranu Rošku, ali me još uvijek živo zanima vaše mišljenje, s obzirom na vaš specifičan autorski i filozofski pristup. Dakle, što je to stvarnost?
Milko Valent: Vaše pitanje toliko je kompleksno i iznimno važno za razumijevanje književnosti, pa dakle i hrvatske književnosti, da zahtijeva čitavu knjigu pa ću se ovom prilikom, kako bih ipak približno odgovorio na njega, poslužiti sažetkom koji je kombinacija holograma i patentnog zatvarača. Usput rečeno, taj patentni zatvarač, ciferšlus, slika je i prilika dvostruke uzvojnice DNK. Ciferšlus i hologram čine taj u svemu kompatibilni kontrapunkt kojime ću pokušati odgovoriti na vaše pitanje. Već ovaj mali uvod početak je odgovora.
Stvarnost je medijski fenomen sastavljen od nekoliko osnovnih slojeva (konvencionalni, znanstveni, imaginarni i fikcijski). Medij u kojem se zbiva stvarnost, dakle ono ''sve što jest'', jest jezik. Osnovni slojevi stvarnosti sastavljeni su od bezbroj slojeva u neprekidnom prožimanju i miješanju koji neprekidno bujaju u već zadanoj matrici: jeziku. Ti slojevi ne stvaraju se na način umnažajućih ''sličnosti'' dramaturgije fraktala, kako bi to mogli pomisliti oni koji su čitali samo zaigrane teoretičare Baudrillarda i Virilia, a da prije toga nisu pročitali i razumjeli barem skraćenu povijest zapadne i orijentalne filozofije s diskretnim naglaskom na Descartesa, Humea, Kanta, Hegela, Marxa, Heideggera, Husserla, Merleau-Pontyja i Wittgensteina. Svi slojevi stvarnosti stvaraju se relativno kaotično (determinirani kaos) kroz matricu jezika koja sve donosi na svijet, proizvodi svijet, zbilju, stvarnost. Matrica to čini putem ideja, a ideje su jezično oblikovani ''nacrti'' zbilje, od kamenog oblutka, kamene sjekire i bicikla pa sve do kulture, industrije, tehnologije, zdravstva, umjetnosti, pjesme, romana, skulpture, kompjutora, školstva, itd.
Ova definicija stvarnosti je paradoksalna, jer je aproksimativna pa nužno zahtijeva dodatne rečenice objašnjenja. Kada govorimo o stvarnosti to je uvijek ljudska stvarnost, svijet, zbilja. Ljudska stvarnost je svijet koji poznajemo kao ljudski svijet, a on obuhvaća i mikrokozmos i makrokozmos, i Zemlju i subatomske čestice, i ono vidljivo golim okom, ali i ono vidljivo ljudskim tehno-produžecima (ostale planete, zvijezde, galaktike).
Stvarnost je zapravo jezički fenomen strukturiran kroz medij jezika, tj. jedno je s jezikom odnosno, bolje rečeno, nastaje s jezikom i kroz jezik. Izvan tog medija, jezika, nema stvarnosti, nema uopće nikakve stvarnosti pa dakle ni virtualne stvarnosti. Nakon mnogih oklijevanja i posrtanja, stvarnost, dakle jezik, nakon pedesetak hiljada godina rasta i gadnih muka zaplesanih DNK, ''molekula života'', u homo sapiensu, pa dakle i neurotransmitera, može sebe jednostavno definirati kao jezik, kao medijski fenomen. Bez jezika nije moguć svijet odnosno zbilja koju poznajemo. Bez jezika nemoguća je književnost, ali isto tako nemoguća su sva živa bića (vlastito tijelo, ego u tijelu ili tijelo u egu, pas, rajčica), nemogući su predmeti (kotač, most, stol, kompjutor) ili osjećaji (radost, bijes, melankolija ili tek tuga zbog loše književnosti koja je ipak stvaran izraz, zajednički uradak proizvođača i recepcijske mase); bez jezika nemoguće su ideje ili mašta ili znanstvena otkrića itd. Primjerice, bez jezika nije moguće napraviti bicikl, parni stroj, nož, automobil ili dosegnuti tako suptilne stvari kao što su to filozofija općenito, teorija determiniranog kaosa, teorija književnosti, fizika, kemija, simbolička logika, fuzzy logika, digitalna revolucija s pripadajućom digitalnom mistikom i tehnosferom u kojoj se, usput rečeno, sve više kreću blago polupismeni zombiji, naizgled obuzeti kreativnom cyberhisterijom a zapravo nježno obuzeti najobičnijom lijenošću duha, a što je najvidljivije u online književnosti, prije svega u tzv. hipertekstualnoj književnosti i sve više u quasidnevničkoj književnosti bloga koja se geometrijskom progresijom širi na Mreži. U brzom zaključku, koji ujedno zaokružuje proširenu definiciju stvarnosti, mogu istaknuti da je jezik za sada jedina poznata stvarnost, dakle jezična stvarnost, koja omogućuje ''sve što jest'' pa dakle i sve moguće, kao i razmatranje onoga nemogućeg, sve od čovjeka, tijela, znanosti i umjetnosti do virtualne stvarnosti, znanstvene fantastike, religije, konvencionalnih ili fikcijskih izvanzemaljaca te magije ili akupunkture, trivijalne ili visoke književnosti, nogometa ili New Agea, šibice ili horoskopa, boga, vraga, budale, pametnoga, talentiranoga, genijalnog, olovke, kompjutorske tehnologije, softvera, hardvera, motora, zen-budizma…
Inače, u vašem pitanju došlo je i do dva zanimljiva, poticajna nesporazuma. Prvi se sabire u činjenici koja lagano i pozitivno uzbuđuje mikroklimu mojega ega, tj. samo jedan sloj mojega ''ja'', onaj sloj koji dolazi iz konvencionalne, tj. svakodnevne ''stvarne stvarnosti'', slojem približne povijesne istinitosti individuuma. Naime, nije istina da se nitko od naših autora nije bavio pojmom stvarnosti odnosno svijeta. Na primjer, ja sam se po prvi put u životu zbiljski zapitao što je to stvarnost u Dubrovniku 1970. na jednoj od proba Macbetha na Lovrjencu kada nam je redatelj Vlado Habunek objašnjavao jednu scenu. Također, tih dana, dok sam razgovarajući o kazalištu i r'n'r-u umjereno pušio hašiš s jednim glumcem (David Nash, New York, koji se tokom ljeta zaljubio u pršut i crno vino) u mojoj sobi nad disko klubom ''Aquarius'', u neposrednoj blizini Porporele, meditirao sam usput i o Shakespearovim stihovima iz Petog prizora, onima koje izgovara Macbeth: ''Život je samo sjen što luta, bijedni glumac / Što se na pozornici razmeće, prodrhti / Svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka / Koju idiot priča, puna buke i bijesa, / A ne znači ništa.'' Sljedeće godine, također u Dubrovniku, nakon jedne izvedbe Macbetha još sam se žešće zapitao što je to stvarnost. Pitanje je u meni zaživjelo tako snažno da sam na njega morao odgovoriti pa sam te iste godine zbog toga upisao studij filozofije i komparativne književnosti. Nakon pet godina rada došao sam do prvog zadovoljavajućeg odgovora, iako nepotpunog, u svojoj diplomskoj radnji koja se bavi osnovnim pojmovima filozofije Ernsta Blocha. Manje je poznato da je moja prva objavljena knjiga (Carpe diem, 1979.) zapravo knjiga filozofskih eseja, nazivam ih ranim radovima, u kojoj sam obradio četiri energetske točke stvarnosti koje su mi se tada činile najbitnije u konvencionalnom sloju stvarnosti (utopijska svijest, fenomenologiju kulture kapitala, spolnost i orgazam). Nakon dodatnih četiri godine rada došao sam do drugog zadovoljavajućeg odgovora (1980.) u eseju Dóxa, rječnik nesreće, za mene zadovoljavajućeg, naravno, ovaj put do potpunog i bez pukotina, odgovora o tome što je to stvarnost, i tek sam se tada mogao spokojnije posvetiti pisanju koristeći svoju opću poetiku apsolutnog romantizma te uspostavivši četiri specijalizirane poetike (plavu za poeziju, crvenu za prozu, zelenu za kazalište i sve izvedbene umjetnosti te srebrnu za teoriju odnosno eseje, traktate itd.). Odgovor na pitanje što je to stvarnost, svijet ili zbilja, i rezultate istraživačkih procesa (eseje) koji su doveli do tog odgovora, objavio sam u raznim časopisima, prvi put objedinjene tek 1988. u teorijskoj knjizi eseja Erotologike i 1989. u polemičkoj knjizi Totalni spol (u kojoj sam dokazao da ne postoji ni ''žensko pismo'' ni ''muško pismo''). Taj odgovor (najkraći njegov izvadak: ''jezik je instrument rasta ovdjebitka'') omogućio je gore spomenutu definiciju stvarnosti, definiciju koju sam malo proširio kako bi bila razumljivija čitateljima koji nemaju vremena za studij filozofije i teorije književnosti, ali i onim čitateljima koji su ovisni o jakoj drogi silicija, dakle o blještavom sučelju bogate pustinje virtualnog imaginarija, pa mnogi od njih usred digitalnog iskušavanja digitalnih mantri na cyber-tripu ponekad pod utjecajem poticajnih štiva tehno šamana izjavljuju blistave besmislice, kao na primjer da se dogodila ''seoba naroda na Internet'' (a tek se jedva milijardu ljudi služi Internetom, ako ne i manje, a tri milijarde ljudi uopće ne koristi čak ni telefon obični, četiri milijarde ljudi nema pojma što je to modem itd.) ili da je ''gotovo s kritičkim mišljenjem'' (a takvo mišljenje kao vidljivi proces tek je u začetku, pojačan tek s ''Frankfurtskim krugom'' (Marcuse, Adorno, Horkheimer itd.) i ''studentskom revolucijom'' iz 1968., strukturalizmom, poststrukturalizmom itd.) itd. (Kroz gore spomenute šamane, meni inače simpatične techno frikove, vesele teoretičare koji se zabavljaju vrckavim ''nula-jedinica humorom'', to se samo jezik igra sam sa sobom, u sebi i kroz sebe.)
Drugi nesporazum sabire se u činjenici da se u našoj književnosti nije nikada ozbiljno javno govorilo ili razgovaralo o stvarnosti, ponajmanje o stvarnosti književnosti, a kvalitetna i sveobuhvatna percepcija književnosti i dalje je nažalost rezervirana samo za uski krug teoretičara i pokojeg rijetkog pisca koji doista istinski želi osvijestiti svoju čudnu djelatnost koju nazivamo umjetnost riječi ili literaturom, to jest što on to zapravo radi kada piše i što je zapravo to kada je to objavljeno kao knjiga, što je to recepcija književnosti, kakva je ona i o čemu ovisi, itd. Kratko rečeno, malo je pisaca, ne samo u Hrvatskoj nego općenito u cijelom svijetu, koji imaju literarnu viziju, a još je manje onih koji svjesno njeguju određenu poetiku, bilo proze bilo poezije bilo eseja, etc.
Zadnjih godina tek se je nervozno napadao jedan sloj fikcijske stvarnosti. Govorilo se odnosno pisalo se kritički prilično burno o takozvanoj ''stvarnosnoj prozi'' Vedrane Rudan, zapravo o upotrebi konvencionalnog sloja stvarnosti, svakodnevne ''stvarne stvarnosti'', u fikcijskom sloju stvarnosti dvije knjige te spisateljice. (Zanimljivo je napomenuti da se ''stvarnosna poezija'' u tom smislu uopće nije pojavila kao problem.) Strastveni sudionici te diskusije nisu obrazložili u potpunosti narativnu strategiju spisateljice, a osobito ne općenito bogati kompleks fikcijskog sloja u kojem i ona, kao spisateljica, nužno participira. Oni su samo dokazali da je to loše pisanje, loša književnost, i da je takva književnost tržišno isplativa, što će reći da su samo malo ''podebljali'' stvar objašnjavajući već dugo poznati truizam. Kratko rečeno, pucali su u prazno, dakle pucali su u takozvani mainstream kojega iz dobro poznatih razloga čitalački pa time i novčano pomaže uglavnom neosviještena recepcijska masa sa slabom ili nikakvom kulturom čitanja. U tom kontekstu, u sloju kapitala i financija, pucali su također u prazno, jer i sve da je Vedrana Rudan poput Stephena Kinga (ako se njihov rad uopće može usporediti budući da je King žanrovski pisac) izjavila da je ''književni ekvivalent Big Maca'' ili nešto slično, recepcijska masa bi i dalje kupovala njezine knjige te tako bila u skladu sa njezinom dosadašnjom spisateljskom strategijom koju je prilično lako objasniti i koja se sabire u tri riječi: novac, popularnost i psihoterapija. Stephen King se nikada i nije pretvarao da je umjetnik odnosno da piše tzv. visoku književnosti, a po svemu sudeći tu namjeru nema ni Vedrana Rudan. Pretpostavljam da spomenutu spisateljicu veseli pisanje, ali samo ono koje se isključivo kreće u samo jednom sloju fikcijskog, naime samo u onom koji obrađuje konvencionalni sloj stvarnosti, ''stvarnu stvarnost'', na kojoj likovi te proze bolno mimetički svjetlucaju surovi konvencionalni podsloj, naime onaj jednostavne ili puke prizemljenosti, a stil tog pisanja, to se mora priznati, konzekventno je primjeren tim likovima i uglavnom je siromašan. Obrada odnosno književno tretiranje tog trivijalnog sloja uglavnom može odgovoriti zahtjevu tržišta knjiga koje preferira pojednostavljeno rečeno književni ''mainstream'' pa tako, na primjer, Mario Vargas Llosa može izjaviti, s pravom, da su mnogi uspješni romanopisci loši i da popisi bestselera vrve lošim romanopiscima.
Što se pak tiče književnog ''mainstreama'', iako, naravno, nije koristio tu riječ, sve bitno o njemu, ako je to za ikakvu utjehu ozbiljnom radniku na polju književnosti, rekao je već prije 150 godina Schopenhauer u svojoj raspravi o geniju. Najkraće, razlikujući talent i genijalnost Schopenhauer ističe da je talent u stanju da napravi ono što prelazi radnu sposobnost ostalih ljudi, ali ne i njihovu sposobnost shvaćanja; to je ujedno i razlog zašto ''talenti'' odmah nalaze svoju publiku i kritičare, a slijedom takve sretne okolnosti dobivaju, uglavnom nezasluženo, i brojne nagrade. Što se tiče djela genija (ima li ova riječ još uvijek svoje značenje, a da se ne odnosi, recimo, na sportaše i menadžere?), ta djela prelaze ne samo radnu sposobnost drugih, već i njihovu sposobnost shvaćanja te ih stoga oni čak niti ne primjećuju. No, ipak, ono što čak ni Schopenhauer nije mogao predvidjeti jest činjenica da čak i tek manje ili više talentirani ''mainstream'' ima već dugo u žestokoj opoziciji trivijalnu književnost koja se čak i uz najbolju volju ne može progurati u ipak manje trivijalni ''mainstream''. Mogu zaključiti da su kolege pisci kada su kritički pisali o Vedrani Rudan radili uzaludan posao, kao što bi to bio slučaj da se u tom smislu kritički piše o općenito potrošenim načinima pisanja, recimo o veseloj ''novinarskoj književnosti'' ili o ''prozi ognjišta'' ili o ''balkanskom magičnom realizmu'' ili o ''književnosti za plažu'', jer, što se tiče književnosti (za razliku od sporta) situacija je, čini se, normalna, dakle daleko je od idealne. U suvremenom svijetu, svijetu konzumerizma, svijetu jezika koji ruši sve aksiomatske ljestvice izjednačujući ''visoko'' i ''nisko'' ljutnja je kontraproduktivna. Možemo biti sretni da se to ni u ludilu ne može dogoditi na mnogim egzaktnim područjima jezika, osobito ne na području proizvodnje automobila. Teško je, naime, zamisliti da bi itko razuman isti značaj pripisivao automobilu Yugo kao da se radi o Rolls-Royceu. Doduše, jezik se i na tom području šali te igra s ljudima, jer je daleko, daleko više onih koji znaju i mogu voziti Rolls nego onih koji ga mogu kupiti. U književnosti je u slijedu iste usporedbe obratno, dakle puno, puno je više ljudi koji mogu kupiti dobru knjigu, ali je ne znaju te ne mogu čitati, itd., etc.
Fikcijski sloj stvarnosti, uz onaj nužni dakle imaginarni sloj, jest sloj kojim se bavi umjetnost. Taj sloj osobito je kompliciran u književnosti, najviše u umjetnosti romana, a to stoga jer se romaneskna stvarnost, fikcijska dakle, može zbog procesa mimezisa sastojati od svih slojeva poznate nam stvarnosti. Sve to moguće je jer je medij romaneskne stvarnosti jezik, dakle sveusisni ontički fenomen, prikazivač svijeta, stvarnosti itd., koji, usput rečeno, omogućuje ontologiju, metafiziku i ostale jezične igre šarolikog spektra, pa dakle i takve autore kao što su Kelly, Dery, Turkle, Mark Amerika, i one ozbiljnije poput Shavira; jezik je medijski fenomen od kojeg je sastavljen ljudski svijet pa čak i ''neljudski'' (izvanzemaljci), osobito u fikcijskom sloju, najčešće na sliku i priliku ljudima (Gospodar prstenova, Zvjezdane staze itd.). Tako je moguće, na primjer, da su svi dosad izmišljeni mutanti samo jezične varijacije na sliku i priliku čovjeka, kao što je i kibernetika takva varijacija, učinkovita ali ne zato manje jezična varijacija, itd. Čak je i bog stvoren na sliku i priliku čovjeka (dakle na sliku i priliku jezika koji oblikuje čovjeka), a ne obratno kako misle dobrodušni ljudi, a ta religijska jezična operacija kojom je stvoren itekako respektabilan bog trajala je tisuće godina dok se nije prikladno oblikovala u tri-četiri najveće religije i u još dvadesetak tisuća manjih religija, te u otprilike četrdeset tisuća sekta koliko ih danas obilazi pragove, ognjišta, stanove, kuće i dvorišta. (Evo simpatične sličice iz mojeg konvencionalnog sloja stvarnosti. Danas ujutro dok sam radio na pokušaju da vam najsažetije odgovorim na pitanje što je to stvarnost, pozvonio mi je simpatičan mladić. Na sebi je imao nešto kao akreditaciju, plastificiranu kartu s imenom, što li, a u ruci je držao veliki snop sličica Isusa Krista užasne kič izrade. Pitam ga o čemu se radi. Ma znate, ja sam student, nudim ove sličice, i tako. Rekao sam mu da razumijem to što radi, ali da nemam novaca za tu vrstu slikovne utjehe i da, osim toga, imam kabelsku televiziju gdje mogu pronaći program na kojem vatreni aktivisti evanđelja, prvoklasni retoričari, izvrsno i uvjerljivo govore o Isusu i njegovim apostolima. Mladić je odmah shvatio i strelovito pozvonio na susjedna vrata dok sam ja mislio o tome što ''pod hitno'' moram kupiti: 10 praznih CD-a, paket papira i jedan toner za svoj printer. Zgodna zgoda, tako mi sličice boga!) Da sve te tisuće bogova, nevjerojatno sličnih, gotovo jednakih, istih i podjednako moćnih te prilično razularenih, ne bi izazvalo eskalaciju ionako velike zbrke pobrinuo se jezik i proizveo protulijek kako bi zaštitio sebe sama. Proizveo je jezičnu igru ekumenske strasti i tako malo stišao monoteističke strasti izazvane vlastitim, dakle jezičnim operacijama u religijskom sloju koji istodobno stanuje u konvencionalnom, imaginarnom i fikcijskom sloju. Sve ovo što vam govorim vjerojatno zna, ili barem sluti, i Maurice Dantec. Utoliko je čudnije njegovo koketiranje s vjerom odnosno s Kristom. Možda bi morao malo zaviriti u tom smislu u relativno korektivno štivo kolege Houellebecqa, po nekima slabijeg pisca no što je on. Jezik doista blista kao iznimno bogati svijet čovjeka, igra se ljudima kao vlastitim samoproizvodnim robljem. Proizvodi u svim slojevima svoje stvarnosti ovaj svijet, pa čak i njegov kraj (meni je jedino žao što će stradati i književnost, jeziku je žao!) kako sam pokazao u eseju iz 1980. - Seminar A, hipoteze za filozofiju epiloga (Erotologike, str. 59).
Kako bih stimulirao još veći broj posudbi u knjižnicama inače odavno rasprodanih Erotologika (1988), dozvolite mi da odgovor na vaše kompleksno pitanje završim zgusnutim citatom iz navedenog poglavlja. ''Pucaju šavovi, prskaju orubnice jezika/svijeta, jezik prepun moći žudi prsnuće, Sve želi svršiti; epilogizacija u punom pogonu priprema etablirane fokuse: jezičke devijante (oružana jezična mjesta); čeka se samo onaj izvršni trenutak posustale gramatike govora, onaj izvedbeni delirij epiloga: puni govor svršetka govora, završni infarkt jezičke proizvodnje pripreman hiljade ''govorno-pismenih'' godina ovog svijeta. U tom ''infarktnom obratu'' bit će kasno za raz-govore, i neće biti vremena za strategmatske nijanse reformiranja, revolucioniranja, jer logika ''heterogenosti diskursa'' neće više imati prilike (zrcaljenje Drugog) funkcionirati: oružano jezika (klimaksom epiloga) obrnut će definitivno heterogenost diskursa u heterogenost samu, u apsolutnu drugotnost, onostrano. ''Svjestan sam'' (kaže ono bezlično se, ono neprelazno jezika) da se ovi simulacrumi mogu proglasiti pukim tlapnjama. Samo: tko govori, a tko je govoren?, tko izriče stavak o tlapnji? Upravo ono besubjektno nesvjesno ''strukturirano kao jezik'' (Lacan). Taj jezički ignoramus jednako pogađa i izjavljivača, a to je moderna, epilogička odista, utjeha filozofije, nepovratno i ''uvijek'' filozofije jezika…''
Rade Jarak: Kako vi kao plodni autor koji ima dugogodišnje iskustvo rada ocjenjujete status pisca kod nas? Što imate poručiti mlađima, kakvo je vaše iskustvo kao dugogodišnjeg freelancera na našoj sceni? Također što mislite o odnosu države prema knjizi, o izdavačima i sličnim stvarima? Jesu li stvari dobre ili loše, mogu li se unaprijediti ili ne?
Milko Valent: Otkad pisac više nije ''inženjer duše'' ili ''savjest društva'', a to već nije na ovim prostorima dvadesetak i više godina, situacija je i gora i bolja. Gora zbog toga što ga država više ne pazi i mazi kao nekada kada je često opsluživao vladajuću ideologiju (radi se uglavnom o minornim piscima), a bolja zbog toga što je malo slobodniji u pisanju pa ''big brother'' i cenzura odnosno autocenzura nisu tako očiti. U tom razmicanju granica slobode prilično sam sudjelovao i često sam bio usamljen u tome, a događa mi se i dan-danas, iako manje ali ipak neprekidno, da se neki moji tekstovi odbijaju zbog ''provokativnosti'' pa ih moram nuditi na puno mjesta ne bih li ih na jedvite jade nekako napokon objavio.
(Zbog neprestanog proširivanja područja slobode, konkretno zbog priče Isus u kampu, ekskomuniciran sam iz Crkve 1979. kao prvi hrvatski intelektualac i umjetnik, i za sada jedini koji je doživio tu čast. Trebam li reći da sam ponosan zbog te historijske činjenice koja je bila moguća zbog toga što je tadašnja komunistička vlast ne trepnuvši žrtvovala pisca kako se ne bi zamjerila Vatikanu. Paradoksalno, danas Crkva ponovno zadobiva moć koja je u komunizmu bila relativno ograničena, a to je vidljivo i po tome što se sasvim ozbiljno uzimaju u obzir njezini invalidni prijedlozi povodom teme uvođenja seksualnog odgoja u škole, a za koje sam se, usput rečeno, zalagao javno još prije dvadeset i pet godina, najžešće 1998. u intervjuu koji sam dao Dariju Toplaku za Studenstki list. U tom plodonosnom razgovoru zauzeo sam se za predmet seksualnog odgoja u školi koji bi uključivao i teorijsku i praktičnu nastavu. S time je unekoliko povezana i današnja sličica iz konvencionalnog sloja stvarnosti: Hrvatska biskupska konferencija proglašava umjetnu oplodnju za težak zločin. Ta vijest prenosi se u središnjem televizijskom dnevniku; Crkva doista ne odustaje izricati sudove čak i o onim područjima ljudskosti na kojima je njezina nekompetencija očita. Jedino gdje Crkva doista danas može biti kompetentna, usput rečeno, jest područje sakralne arhitekture koju iznimno cijenim jer raznovrsnim građevinama pojačava estetički užitak gledanja urbanog krajolika diljem svijeta.)
Ta situacija nedostatne slobode pisanja prilično smeta umjetničkom radu i dodatno frustrira, osobito kada čovjek još vidi kako se u ogromnim količinama bez problema objavljuju literarno invalidne knjige, knjige literarnih invalida, doduše nužno postojeće i legitimne poradi demokratske potrebe recepcijske mase da čita takve stvari. Jedina pozitivna stvar za ozbiljna pisca koju ima takva književnost jest korektivna, to jest higijenska funkcija razlikovanja. Da bi se uočilo ono dobro mora postajati i ono loše pa su ti likovi s krme, prisutni u svim književnostima, zapravo potrebni, iako nije potrebno dodatno ih tetošiti nagradama i priznanjima kada će ih ionako podupirati čitalačka recepcijska masa. Ali da se vratim suženoj slobodi pisanja. Istinska sloboda pisanja još nigdje nije zaživjela te zbog društvene, političke i civilizacijske zaostalosti postoje ne samo prividne tabu teme nego i stvarne tabu teme. Općenito status pisca je loš, jer se to zanimanje više ne uzima odviše ozbiljno pa je tako i plaćeno, neozbiljno dakle, te većina pisaca to paradoksalno i nije jer su neozbiljni, naime nisu ''full-time'' pisci, pisci s ''s punim radnim vremenom'', kako to kažu u anglosaksonskim zemljama, jer su mahom ili profesori ili znanstvenici ili kritičari ili novinari koji književne tekstove pišu u ''slobodno vrijeme'' i vikendom. Budući da su ipak uglavnom novinari ili publicisti, kako se to voli reći, njihov rad na ''polju književnosti'' pati u većini slučajeva od neizrađene pismenosti (i sa lektorskim intervencijama njihova djela, osobito što se tiče narativne fakture i stila, izgledaju loše i nedovršeno), teško podnošljive površnosti i naleta užasne banalnosti, što i nije čudno jer svakodnevno rade u sloju jezika koji nazivam površinom svakodnevne stvarnosti, elementarnim jezičnim titranjem, pa je tim piscima i ''piscima'' imaginarni sloj, koji bi se kao ljepilo univerzalno ljudskog trebao ogledati u fikcijskom sloju, u njihovu književnom djelu, jednostavno na ''rezervi''. To je osobito bolno vidljivo ako se bave političkim diskursom svijeta u kojem se nalaze, bilo ''ozbiljno'' bilo ''humoristično''. Ipak, sva ta spisateljska proizvodnja kompatibilna je razini očekivanja recepcijske mase u vremenima kada se sve više gubi razlika između trivijalne i netrivijalne književnosti, a sve je u mnogim slučajevima istodobno povezano s ekonomskim statusom pisca koji se više ne želi ''žrtvovati za umjetnost'' pa nije čudno da buja estradna književnost u kojoj je status pisca najpoželjniji kao status estradne zvijezde, a količina medijske izloženosti često je obrnuto proporcionalna kvaliteti književnog djela. Za tu situaciju odgovorne su između ostalog i književne nagrade te prodaja pa se literarni uspjeh brka s knjižarskim uspjehom, tj. knjižarski uspjeh odnosno dobra prodaja knjige automatski se razumijeva i kao njezin literarni uspjeh. Čak se sami pisci, koji su postigli knjižarski uspjeh ili čija su literarno neuspješna djela osvojila neku nagradu, u početku prave mutavi ali s vremenom stvarno povjeruju da je tržišni uspjeh njihova djela ujedno i literarni. Itd. Još uvijek ne uspijevam ogovoriti na sljedeće pitanje: da li ti veseli ljudi neopterećeni eventualnom etikom pisanja i odgovornošću intelektualca, a koji su, recimo to tako, iste struke kao i ja, dakle pisci, namjerno snižavaju razinu vlastita pisanja kako bi se dodvorili objektivno slabo obrazovanoj većini s malo kulture čitanja te tako zaradili novac, ili zapravo nemaju što snižavati? Čini mi se da je posrijedi ova druga opcija. Uz ovo pitanje u medijskom zraku lebdi još jedno važno pitanje: zašto književni kritičari, osobito novinski, svako književno djelo za čije je čitanje potrebno uložiti minimalni intelektualni napor odbacuju kao ''teško'' ili ''nečitko'' i preferiraju uglavnom pitku razinu ''novinarske književnosti'' u koju je potrebno uložiti samo umijeće čitanja na ''tramvajskoj razini''? Također, postoji i treće pitanje: zašto se nagrađuju djela koja su gotovo bez iznimke tematski, na razini sadržaja, potpuno ''bezopasna'' i ''neškodljiva'', dakle beskrvna djela, možda zabavna ali beskrvna djela koja se ne bave ni jednim jedinim ozbiljnim i hitnim ljudskim problemom? O otvorenim temama života, smrti, spolnosti, monogamnog braka i religije ta djela ne govore duboko, otvoreno, zapitano i intrigantno, već, ako i govore, govore nehajno, neupitno, dosadno ili na ''humorističan'' način. Prostor ova tri pitanja osigurava sociolozima književnosti, ako takvih ima, puno dugotrajnog i iscrpljujućeg posla.
Zapravo, možemo govoriti o tri glavne vrste pisaca i tim slijedom o tri statusa koja se u mnogočemu razlikuju. Dakle, radi se o statusu ozbiljna pisca, odgovornog umjetnika, ''slobodnjaka'', koji samo piše knjige (proza, poezija, esej, drama) izvan bilo kojega oštro profilirana žanra i ništa drugo ne radi, zatim o statusu pisca koji je ujedno ili znanstvenik ili profesor ili knjižničar ili novinar ili kritičar ili jedna od mogućih kombinacija pobrojanoga, te o statusu žanrovskog pisca koji piše za potrebe trenda ili žanra ili toga dvoga ujedno, kao što to uspješno čine, recimo, Dan Brown, J. K. Rowling, spomenuti Stephen King i brojni drugi. Ozbiljno pitanje pak jesu li pisci ''mainstreama'' ili žanrovski pisci (krimić, dječja književnost, znanstvena fantastika, kaubojski roman, ljubići itd.) osim što su pisci još i ozbiljni umjetnici, spada u vrlo osjetljivu analizu za koju bi bilo potrebno otprilike 30 stranica ili 54 000 ''znakova s prazninama''.
Moje iskustvo freelancera na našoj književnoj sceni iznimno je uzbudljivo, i to dvostruko uzbudljivo jer je povezano s borbom za puko preživljavanje (zato sam negdje gorko-ozbiljno izjavio da bi se samo situirani ljudi, kao što su to bili Marcel Proust ili Tolstoj, trebali baviti umjetnošću, a oni ostali ni u ludilu) i s borbom za svakodnevno rješavanje strogo literarnih odnosno stručnih problema u fikcijskom sloju kao što su status lika u proznom djelu, organizacija stiha, točka gledišta, mjesto i gustoća metafore, struktura i način gradnje, stil, odnos monologa i dijaloga u dramskom djelu, ekonomiziranje s inovacijama općenito, davanje didaskalijama status integralnog dijela kazališne predstave, načini razgradnje vladajućeg diskursa u esejima, pitanje autorskog subjekta, plan pisanja odnosno situiranje prioriteta, tj. planiranje raznih projekta po važnosti i uopće dobivanje svakovrsne punoće teksta u procesima moje plave, crvene, zelene i srebrne poetike čiji je zadatak raditi na aproksimativno strogo kontroliranom kaosu svijeta transponiranog u umjetničko djelo kako bi ono bilo što bolje, itd. Priznajem, sve to jest žestoka avantura u svakom smislu, a sabire se u osnovnom problemu: kako u konvencionalnoj stvarnosti uspjeti namaknuti dovoljno novaca da čovjek može svakodnevno i u ''punom radnom vremenu'' istraživati i stvarno i imaginarno te ih uobličiti u fikcionalno u potpunoj koncentraciji, a zatim za to fikcionalno biti koliko toliko honoriran fakcionalnim, dakle novcem koji je potreban da bi se uopće preživjelo, itd. Zvuči prilično jednostavno i ujedno komplicirano, a stvarno to i jest. Pucam od smijeha kad čujem riječ ''inspiracija'', koju su po mojem mišljenju izmislili ili lijeni ili dokoni ili bogati ljudi. Ako i postoji inspiracija ona je trajno i mučno stanje čekanja, kako kaže Musil (on misli na svakodnevno organizirano čekanje, dakle na svakodnevni rad pisanja), a po mojem je mišljenju inspiracija, kao djelatna intuicija, manja ili veća, neprekidno stanje autorskog subjekta, i danju i noću, pa čak i onda kada taj subjekt kupuje kruh i mlijeko, novine ili namještaj. Rekoh, hvata me gargantuovski smijeh kad netko ganutljivo, tihim šapatom zavjerenika i čovjeka upućenog u tajnu stvaranja, spomene inspiraciju, jer je moj jedini i osnovni i trajni problem novac i samo novac. Stvarno, kad čujem riječ inspiracija odmah se hvatam za trbuh. No, s druge strane, budimo realni u ovom sloju konvencionalne stvarnosti, možda je gore opisana nužna i ružna sudbina ''slobodnjaka'' i zaslužena sudbina onoga koji se drznuo proizvoditi za život nepotrebne i nekorisne stvari kao što su to umjetnička djela i koji ništa drugo ne želi raditi u svojemu životu. U ovoj koncepciji istinskog umjetnika podrazumijeva se ne samo da umjetnik nigdje nije zaposlen nego i to da nije član nikakve stranke, partije, političke grupacije, književne struje, kružoka itd., kao i to da ne obnaša ni jednu jedinu društvenu funkciju. Jedino što je logično za njega jest biti članom strukovnih organizacija na koje se odnosi njegov rad, kao što je to logično za taksista, razne obrtnike općenito, liječnike itd.
Ipak, treba razlikovati dva tipa freelancera. Prvi je onaj koji živi samo od umjetničkog pisanja i posvećen je samo takvom pisanju (kratka proza, roman, poezija, esej, drama, literarni ili teorijski esej, esej-kritika, filozofski tekstovi) i ne radi ništa drugo ''pod kapom nebeskom'' i ne bavi se nečim dodatnim te sukladno tome samo od toga živi (honorari). Drugi tip freelancera je onaj koji svaštari od nemila do nedraga, piše kolumne, članke, putopise, i općenito piše nešto, bilo što, za novine, popularne i ženske i muške magazine, za radio, sudjeluje u nekim literarnim projektima, vodi književne tribine ili radionice tzv. kreativnog pisanja, prevodi, uglavnom knjige koje su u trendu ili su po nečemu in, urednik je ili član uredništava i raznih žirija itd., a povremeno nešto napiše i na području umjetničkog pisanja koje je takvo kakvo jest i jednim dijelom zbog navedenih angažmana. Između ta dva tipa freelancera razlika je očita. No, da sve bude jasnije, prvi tip freelancera vrlo je rijedak i u svijetu i u nas, toliko rijedak da dobronamjerni ljudi više ne razlikuju spomenuta dva tipa freelancera nego misle kako je jedini postojeći tip ovaj drugi kojega sam ukratko skicirao i koji bi se, strogo gledano, jedini mogao zvati engleskim nazivom ''freelancer'', a ovom prvom odgovara bolje hrvatski izraz ''slobodni umjetnik'' iako je taj naziv ponešto ironičan budući da taj ''slobodni'' umjetnik polovicu vremena troši na administrativne poslove vlastite radionice i menadžment, što u mnogim zapadnim zemljama obavlja literarni agent. Da bi se izbjeglo uludo trošenje dragocjenog vremena umjetnika, razvidno je da što prije treba uspostaviti inače profitabilnu instituciju literarnog agenta, posrednika u ''vanjskim'' književnim poslovima. Doista je paradoksalno da taj ''slobodnjak'' 50% vremena obavlja poslove koje bi mogao obavljati bilo koji neumjetnik odnosno ''najobičniji čovjek'' (Schopenhauer). (Paradoksalno, reproduktivni umjetnici, osobito svirači glazbenih instrumenata, odavno su riješili taj problem.) Najveća je nesreća za pravog umjetnika, Schopenhauer ga u spomenutom spisu naziva genijem, ako mora nešto raditi kako bi preživio; to je, kaže Schopenhauer, kao da se ''najljepša vaza koristi kao kuhinjski lonac''.
Ja sam na početku stvaralačke karijere, zapravo od prvog dana kada sam počeo pisati i objavljivati u jesen 1976., odabrao ovaj prvi, sve rjeđi i zapravo izumirući tip freelancera, što pokazuje da možda patim od jedne vrste idealizma koja bi se u današnjem svijetu dobrohotno mogla ocijeniti kao mazohizam, a nedobrohotno kao obična glupost i nedostatak inteligencije. U doba nepostojanja ideala, a uz sve žešću ''kulturu kompromisa'' usred globalnih procesa kapitala, u doba u kojemu je status žrtvovanja za neki plemeniti cilj ili poziv gotovo nerazumljiv svagdje osim u inače dvojbenoj religiji pa i sportu (iako kada su u pitanju i ta područja treba biti oprezan u prosudbi), svjesno se odlučiti na u svakom smislu suludo hrabru avanturu prvog tipa freelancera, tj. ''slobodnjaka'', zapravo istinskog umjetnika, znači preuzeti odgovornost za reperkusije koje slijede, u prvim godinama ili desetljećima čak i gladovanje ili pothranjenost te neprekidno novčano dugovanje, što je itekako iskusio, da ne spominjem prisutne, recimo Henry Miller u prvom, većem, dijelu života i Robert Musil u drugom dijelu svojega života, tj. otkako se posvetio samo umjetničkom pisanju. Gotovo neumoljiva i redovita reperkusija takve odluke, uz pobrojane financijske i srodne životne nepogode, jest neprepoznavanje šireg čitateljstva, prešućivanje književnih kritičara, namjerno zanemarivanje itd., iako se na veliku radost plemenitog samotnjaka s vremenom ipak krug njegovih čitatelja polako širi; desertni krug tih tekstova ipak na kraju dobiva desertni krug čitatelja. Osim toga, čak i u naizgled ''čistom'' tipu freelancera postoje itekako velike dvojbe. Primjerice, već spominjani Stephen King također je freelancer prvog tipa, dakle ''čisti slobodnjak'', ali on piše zabavnu žanrovsku literaturu (horror) i na njoj je već zaradio stotine milijuna dolara, što od honorara za knjige što od prava na snimanje filmova po tim knjigama, itd. Preciznije rečeno, on je postao pravi ''slobodnjak'' nakon Carrie, 'Salem's Lot i The Shining, koje su bile ''successful enough to allow me to write full-time… (Predgovor zbirki priča Night Shift). Što ćemo, dakle, s Kingom, koji nikada nije ni tvrdio da piše književnost nego je mnogo puta otvoreno rekao da je on ''književni ekvivalent hamburgera Big Mac''? Sve ovo navodim da se vidi 1) prividna kompleksnost situacije, tobožnja kompliciranost i 2) sasvim evidentni horror na koji mora biti spreman svaki onaj koji je cijelo svoje vrijeme, cijeli svoj život odlučio posvetiti, najjednostavnije rečeno, umjetničkom pisanju i kojem eventualni izlet u žanrovsko ostaje tek izlet i ništa više.
Što se tiče poruke mlađim kolegama ili početnicima, to je već na zadovoljavajući način i gotovo u potpunosti učinio R. M. Rilke u Pismima mladom pjesniku od 1903. – 1908. pa je moja jedina poruka da svi koji žele pisati, i prozaisti i pjesnici i dramatičari, pročitaju tu knjižicu od nekoliko doista bitnih pisama. Za mene je ključno mjesto iz prvog pisma od 17. 2. 1903. ''Udubite se u sebe. Istražite razlog koji vas goni na pisanje; ispitajte da li je on raširio svoje korenje po najskrivenijoj dubini vašeg srca, priznajte samome sebi da li biste morali umreti kad bi vam pisanje bilo uskraćeno. Ovo pre svega: pitajte samoga sebe u najprisnijem času svojih noći: moram li da pišem? Rijte do dna duše tražeći dubok odgovor. Pa ako bi taj odgovor glasio potvrdno, ako ovo ozbiljno pitanje možete da predusretnete snažnim i prostim moram, onda izgrađujte svoj život prema toj neminovnosti…''. Ovaj citat čini mi se značajnim i zbog toga jer mi mnogi koji figuriraju kao pisci izgledaju ili kao da su zalutali u književnosti ili kao oni kojima ona služi za neke vanjske svrhe kao što su, na primjer, popularnost, novac, autogeni trening, psihoterapija, seksualna omiljenost kod toplih djevojaka ili toplih dječaka, želja za putovanjem (emigrantski pisci koji nisu morali emigrirati), link za akademsku karijeru, općenito imidž itd. I inače, u svim segmentima, to kratko, jednostavno i nenametljivo, a opet dalekosežno te duboko Rilkeovo epistolarno štivo vrijedi i za ova sve površnija vremena, osobito bolno vrijedi za ova vremena u kojima sve bogatija, računalima omogućena, raznobojnost tehnopustinje i digitalne mistike virtualnog osiguravaju tobože suludu brzinu i puninu događanja, življenja općenito. (Zamislite što bi se dogodilo da u svijetu, ili dijelovima tehnološki razvijenog svijeta, nestane struje na tri ili više dana! Zamislite da serveri i općenito razni tehno-poslužitelji jednostavno prestanu raditi, funkcionirati! Mislim da bi preko pedeset posto umjetnika prestalo to najednom biti. Na pitanje ''zašto'', mislim da je odgovor prilično jasan.) Iako, primjerice, kompjutor i Internet pametnom korisniku-piscu, pa i svakome umjetniku, u mnogočemu, prije svega u obradi teksta i na info razini, da ne spominjem brzu komunikaciju i slanje radova, omogućuje nekada nezamislivu podršku, ipak u onim temeljnim stvarima umjetnik – ako tek nije prividni umjetnik, jedan od sve brojnijih inačica cyber neurotičara ili tehnopagana - ostaje sam i jedino ga može ''spasiti'' ono što u Čovjeku bez svojstava spominje Musil, tj. ''karakter, stalna naklonost, ustrajna ambicija i neprekidna aktivnost''. Rečenicom koja slijedi iza ovoga citata (''Kako li dosadna mora biti takva ustrajnost!'') Musil veselo i s puno humora anticipira neurozu suvremene nestrpljivosti i užurbanosti te nesklonost bilo kakvom ozbiljnijem naprezanju, a zbog čega mnogi romani ''mainstreama'' izgledaju kao da su zbrzani u grču od tjedan ili dva tjedna pisanja. Ti brzi površinski radovi podsjećaju me na pristup pisanju simpatične Barbare Cartland (ljubići, ''romances'') koja je za života (1901. – 2000.) objavila 723 knjige prodanih u preko milijardu primjeraka, a u trenutku smrti ostalo je još 160 njezinih neobjavljenih knjiga. Ali da se vratim sučelju i user-friendly tematici. Ništa ne može zamijeniti ''kompjutor nad kompjutorima'', instrument jezika, mozak. Pisanje, kao i posao izumitelja, pa makar koristio kompjutor do besvijesti, i dalje ostaje najusamljenija djelatnost na svijetu, uostalom vrlo uzbudljiva, čarobna i zagonetna u mnogim aspektima. Nije potrebno dodatno ju mistificirati teškim i nerazumljivim riječima kako to čine ili početnici ili netalentirani ili ''pacijenti'', skribomani, ili amateri i ''iskreni ljubitelji'' lijepe riječi. Dinamički procesi ''bio-softvera'', koji djelomice ovisi i o kulturalnom hardveru, na kojem rade pisci sastavljeni su od nekoliko generativnih jezičkih neuro-matrica i ovise o još nepročitanoj internoj komunikacijskoj kemiji jezika, i veliko je pitanje hoće li neurološka mapa jezika ikada biti napravljena. Pa ako i hoće, ostat će uvijek mračna jezgra djelatne intuicije kao stvaralačka jezgra, kao energija sinapsi, kao područje bijele struje, itd. Možete to intuicijsko ulje imenovati bezbrojnim metaforama i jako efektnim sintagmama i opet se nećete ni izdaleka približiti tim procesima ili sasvim razumjeti te ''demonstracije u jezgri'' od kojih je sastavljen takav softver u odnosu na kojeg sadašnji kompjutori izgledaju kao neke male, relativno pametne priručne kantice. Čak i kad ih mi, to jest jezik po kojem jest sve što jest, učini još tisuću puta boljim, bržim i jačim, suvremeni kiborg prikvačen za kompjutor i opet neće, što se tiče ''onoga'' što čini srž literarne umjetnosti, uspjeti odmaknuti se od malih pokušaja, čak neće uspjeti sačiniti običan ljubavni zaplet na način Barbare Cartland, da ne spominjem onaj mnogo zahtjevniji i kompliciraniji Marije Jurić-Zagorke koja, što se tiče zapleta, spada u sam svjetski vrh žanra pustolovnog romana na kojem se još nalazi, primjerice, A. Dumas. Na kraju ove poruke mlađima možda nije loše citirati još jedan zanimljivi citat iz Rilkeovih pisama mladom pjesniku. ''I umetnost je samo jedan način življenja i čovek se može, živeći ma kako, i ne znajući, pripremati za nju; u svačemu stvarnom bliži smo joj, gotovo kao susedi, nego u onim nestvarnim poluartističkim pozivima koji, varljivo prikazujući bliskost umetnosti, kao što to čini, na primer, sve novinarstvo i gotovo sva kritika i tri četvrtine onoga što se literaturom zove i hoće da nazove.'' Pomišljam na neke talentirane ljude koji su opsesivno mislili da moraju raditi neke druge poslove kako bi preživjeli umjesto da se samo bave pisanjem, pa ako treba da pritom i umru od gladi ili pothranjenosti. (''Ili ću pisati ili umrijeti'', kaže na jednom mjestu jedna od iznimki, hrabri Henry Miller, čovjek koji je uz Rilkea, Musila, Kamova i još nekih ''podržao'' moj projekt umjetnosti, književnosti, i opću poetiku apsolutnog romantizma.) Bi li Faulkner, recimo, da je nekim slučajem kao klinac ili student pročitao Rilkeova pisma radio sve to što je radio, recimo sve one bezbrojne poslove, a osobito ono piskaranje scenarija u Hollywoodu, umjesto da se posveti samo književnosti i da nam ostavi puno više stvari kakve su Svjetlo u kolovozu ili Krik i bijes? No, ipak, Faulkner nam je ostavio i nekoliko rečenica Rilkeova senzibiliteta u intervjuima: ''The writer's only responsibility is to his art.'', ''If a writer has to rob his mother, he will not hesitate,'' etc. Što bi na sve ovo, na život i pisanje Rilkea, Musila, Millera, rekao suvremeno ozbiljni Steven Shapiro i pronicljivi te žovijalni Michael Hardt? Što bi o tome rekli veseli, lukavi i inteligentni zafrkanti, zaigrani humoristi okupljeni oko takvih mjesta kao što su The Onion ili Feral? Pretpostavljam da bi okupljeni u lokalnom pubu ili gostionici, bilo ''kod Jacka'' bilo ''kod Fife'', tamaneći kolutiće prženog luka (Amerika) ili tripice (Hrvatska), veselim doskočicama doznačili zaključak da su gore spomenuti mladići bili pomalo trknuti jerbo je život prekratak za tako dugoročne spisateljske projekte i ciljeve osim, eto, za svakodnevni gušt povremenog lepršavog baratanja riječima, katkada i u zapisanom obliku, koje nailazi na odobravanje publike i žirija, a pogotovo ako je to sve, svaki ozbiljniji napor, zar ne, u konačnici besmislen jer živimo pod pritiskom ''mladog nabranog gorja'' koje će se zbiti za otprilike 5 milijuna godina na ovim prostorima, tj. afrička ploča izdići će svojim upornim ''tsunami dodirivanjem'' euroazijsku ploču i na području Mediterana nabrat će se gorje poput Himalaja pa će nestati i Italija i Hrvatska i zapravo cijela Zapadna i Istočna Europa, pa kakva onda korist od Rilkeove strogosti, Musilove suptilnosti, Millerove isključivosti i mojeg erosa koji se ne srami spisateljske ogovornosti sada i ovdje, koji svoj ''carpe diem'' mjeri puno većim metrom žudnje i užitka nego što je to onaj doznačen neopterećenim pubertetskim diskursom rimovanja i kovanja neologizama kojima sam se sa svojom načitanom ekipom – kada sam imao petnaestak godina! – orgazmički prepuštao do duboko u noć na kvartovskoj ''špici'' u blizini zelenog Maksimira, a uz riku lavova. Hoću reći, taj dječački eros izricanja, prije svega eros govora a ne eros pisanja, mora kasnije biti oplemenjen još žešćim humorom, ne samo onim s površine jezika (tvorba riječi) nego i onim iz njegove dubine (sintaksa psihe). Uza sve poštovanje prema dragom vojniku Švejku, kojega obožavam kao i Tristrama Shandyja, književnost se mora dalje i dalje i dalje razvijati prema postojećim, a još neistraženim mogućnostima. Osim već rečenog, možda će i sljedeća dva citata pojačati poruku mlađima i početnicima da pročitaju Rilkeova pisma. Lyotard kaže da ''Umjetnik i pisac rade dakle bez pravila; oni rade kako bi proizveli pravilo onoga što će biti stvoreno.'' Ali i on kaže i ovo: ''Konačno, treba postati jasno da nije naša dužnost isporučiti zbiljnost, već pronaći aluzije na mislivo koje ne može biti prikazano.''
Odnos države prema knjizi mora biti drastično poboljšan. Ono što se u sljedećim godinama mora što hitnije učiniti, i ne samo zbog efikasno zaživjele izdavačke dosjetke novinarskog izdavaštva, jest 1) uvesti u knjižnice tzv. Public Lending Rights program kako bi pisci ovisno o broju posuđenih primjeraka određene svoje knjige dobivali na kraju godine određenu sumu; 2) bitno povećati količinu novca za potporu i otkup knjiga i 3) stimulirati izdavače vrijednih djela bespovratnim sredstvima, a one koji objavljuju tržišnu estradnu robu ostaviti bez ikakve stimulacije, pa i one koja se sada procesuira za tu estradnu književnu robu putem potpore i otkupa knjiga. Dugoročnije, da ne kažem vizionarski, trebalo bi uvesti u opticaj program sve jeftinije knjige, u idealnom slučaju besplatne. I da se ne ponavljam, evo što sam već o toj viziji, o toj ozbiljnoj temi rekao za časopis Temu: ''Ukratko, država koja drži do svojega rasta, i uopće kvalitete svoje državnosti, trebala bi financirati pisce, tiskare i sve moguće tipove izdavača, pa dakle i novinske, i tako omogućiti kulturu besplatne knjige. Dobre reperkusije takve prakse pokazale bi se vrlo brzo, za dva do tri desetljeća. Ako se sada nađe neko jako financijski pametan pa primijeti da je ovaj prijedlog utopijskog karaktera i da si to ni jedna država ne može priuštiti, ili da je to preskupo, upućujem ga na bogato polje 'strukturnih kompenzacija u sferi kapitala' koje bi ubrzo, te kompenzacije, amortizirale početni nesrazmjer troškova i svakovrsne dobiti. Naravno, ovo je tema za vrlo ozbiljnu i dugotrajnu raspravu i ne može se šire obrazlagati u anketnom odgovoru.''
