Pitanje mainstreama ključno je za razumijevanje problema hrvatske književnosti danas. Ta riječ, kad se dovoljno analizira, na najjednostavniji način razobličuje stanje i klimu u književnoj javnosti. Pa što je to «mainstream» u Hrvatskoj?
Riječ mainstream, njezina uporabna ili paušalna vrijednost, savršeno opisuje stanje u nas negdje od kraja rata 1995. godine pa do danas – ali samo kao dio sintagme koja ima tek atributivnu dimenziju, koja je savršeno precizna, ali ipak opisna. Ona glasi: u Hrvatskoj je čak i za vrijeme rata, a naročito poslije oko milenija, u književnoj javnosti bio dominantan «lijevi mainstream».
Te dvije slatke riječi, «lijevi mainstream», najbolje objašnjavaju sva previranja u nas. Ovdje, da se ogradim, na nijedan način ne namjeravam ekskulpirati konzervativce, a najmanje opravdavati desnicu, koja je poseban fenomen za sebe, zaista još uvijek kod nas sasvim neinformiran, arhaičan i jedva uvršten u civilizacijske tokove. Upravo onako kao što govori natpis u popularnoj periodici koji se pojavio prije nekoliko godina, a povod je bio intervju s jednim talijanskim piscem, parafraziram – «U Italiji uopće ne postoje pisci desničari».
Ta je izjava na neki način pozitivna, jer tko bi se normalan svrstao među desničare, ako već ne među konzervativce (čitaj među pravi mainstream u zapadnom smislu) – ali taj naslov na drugi način svjedoči o tamnici – velikoj i punoj bolne jeke kao Piranesijevi Carceri – jedne književnosti u kojoj su svi strpani u isti tabor. Srećom, znam da preko Jadrana ipak nije tako, niti je ikad bilo.
Oni najlukaviji iskoristit će priliku koju im pruža takva ideologiziranost simboličnog prostora i zgrabiti najbolja mjesta – a ostali ih moraju slijediti – pa neće valjda riskirati da ih najgrlatiji glasnogovornici jedine ispravne misli proglase desničarima. Biti proglašen desničarem gore je, puno gore, nego biti nacionalno obilježen – za pisca. Ako vas proglase Arapom ili Židovom, Amerikancem ili Nijemcem, Uzbekom ili Paštunom, Fincem ili Šveđaninom – ipak imate nekakvu šansu, jer možda vas negdje netko ipak voli, ili vas bar simpatizira i poštuje vaše pravo da budete to što jeste; ali ako vas proglase nazadnim, desničarem – svugdje u slobodnom svijetu su vam vrata zatvorena. Onaj tko vas tako etiketira ne snosi nikakvu odgovornost, dapače, odmah se postavlja iznad vas, kao napredan. Rezultat je totalna kontrola, ideologizacija diskursa i simboličkog prostora. Meki teror, najblaže rečeno. No unatoč tolikoj količni altruista i ljevičara na svijetu stvari ipak ne idu ni milimetar na bolje. Ali vratimo se «mainstreamu».
Lijevi mainstream vlada našom književnom scenom već desetak godina. Ta sintagma, kao što sam već rekao, ima savršenu atributivnu i opisnu vrijednost, ali ona je u suštini oksimoron – sintagma «lijevi mainstream», u suštini nema logike.
Mainstream kao takav ne može biti lijevi, jer u dubljoj analizi, mainstream je u punom značenju uvijek konzervativan, centralan. Ovdje, naravno, podrazumijevam zapadni mainstream, jer izvorno značenjsko polje riječi dolazi otamo. Ljevica je ona koja se, u nekom sustavu vrijednosti, bori protiv mainstreama – to jest protiv konzervativizma. Drugim riječima: ljevica je ono što je lijevo od mainstreima. Mainstream je u punom značenju skoro istoznačan kao i konzervativizam.
Lijevi mainstream je zapravo lijevi konzervativizam. Ovo je naizgled čisti oksimoron, ali ipak nije. To je sintagma koja metaforički najbolje pogađa istinu kad se tiče naše scene.
I tu je ona nijansa, ona sitna razlika između nas i Zapadne Europe.
Radi se o ovome: ljevica, ta nekad napredna struja u umjetnosti i književnosti, zapravo je danas konzervativna, ona preživljava od beskrajne upotrebe niza istih fraza – a zapravo se najsnalažljiviji pojedinci koji se najbolje osjećaju unutar takvog diskursa, bore za što bolje pozicije u sasvim konzervativnom smislu: što više privilegija u sasvim običnom mainstream miljeu. To nema puno veze s ljevicom, niti prava ljevica, u političkom smislu ima puno veze s književnošću.
Što je diskurs ljeviji, apstraktniji, on je i licemjerniji jer bolje kontrolira realnost. Bolje kontrolira javnost, zato jer nema nikakve dodirne točke s njom, pa se onda većina stvari radi izvan javnog diskursa, to jest ispod stola. Tako je stanje u našoj književnosti. Dok je u javnosti, u politici, ipak malo bolje, jer smo ipak preuzeli zapadni sustav demokracije, dijelom stresli stare navike (ali još uvijek samo dijelom, jer smo odjednom zaboravili prethodnu pedesetgodišnju «demokratsku» tradiciju i nedostatak disidenata i drugih moralnih autoriteta) i odjednom su naše emocije žešće, sadašnjost je realnija, puna sukoba – ima puno više nezadovoljnijih nego prije, puno žešče se uživa i pati, stvari dobijaju boju, okus, miris.
Ovdje trebam napraviti malu digresiju pa se osvrnuti na fenomen književnih disidenata u nas u vrijeme socijalizma. Njih zapravo nije bilo, Krležin urođeni bunt anesteziran je ubrzo nakon rata, Vlado Gotovac je bio možda jedini naš pravi književni disident, ali njegove pjesme sadrže, makar pisane na zatvorskom čučavcu, uglavnom visoke apstrakcije i nemaju snagu dokumenta. Pjesništvo osamdesetih koje se tobože poziva na sukob s rigidnim socijalizmom je također na vrlo apstraktnoj razini. Kod nas nema poznatih knjiga, ili ih ja nisam čitao, o umjetnički obrađenoj socijalističkoj disidenciji. Naše godine izgleda nisu pojeli skakavci i u nas izgleda nitko nije podizao kenotafe za neznane Davidoviče. Ne samo to, nego se u narodu uvriježilo mišljenje da je «onda bilo bolje». Nama zapravo nedostaje disidentska književnost i moralni autoritet nakon socijalizma.
U devedesetima, pojavio se prvo niz ratne memoaristike koja je već sama po sebi bila na rubnom području književnosti, a nakon toga pojavila se tobožnja realistična proza, kojoj je cilj najvećim dijelom bio, sad je već prilično jasno, dodvoravanje ljevici. Došli smo tako do poraznog rezultata u kojemu je književnost opet postala sluškinja političkih diskursa.
Jedan znanac mi kaže da je neka njegova prijateljica rekla: «Pa što hoćete, ti mainstream pisci kao što su, na primjer, X.X. i Y.Y. moraju postojati, jer tek onda je naša scena potpuna.» Načelno, to je mišljenje točno, pogotovo u slučaju spisateljice A.A. koja je zaista naša prva i prava mainstream književnica u punom smislu riječi, uglavnom zbog humorističnih televizijskih nastupa. Međutim, to mišljenje nije točno, ako se uzme u obzir da ti «mainstream» (sad zaista pišem u navodnike) pisci dobijaju književne nagrade i godinama bivaju proglašavani naprednim, angažiranim, vrhunskim autorima – od «elitne» kritike. A mi ostali pisci, mi koji se pokušavamo ozbiljno baviti književnošću, koji književnost smatramo umjetnošću, i čije su teme «teške» i zahtijevaju intelektualni napor kod čitanja, dakle stoga što nismo «mainstream», mi smo izolirani. Nemamo nikakvu potporu, ni financijsku ni simboličku, godinama smo ignorirani, prepušteni stihiji, sami sebi, u unutarnjem egzilu.
Iz ovih razloga želim dodati da nipošto više nisam ljevičar. Zapravo na svaki način želim eliminirati politiku kao dominantu iz svojih umjetničkih stavova, jer se smatram prvenstveno piscem, u smislu da želim u djelu obuhvatiti život s više aspekata, želim stvoriti djelo koje je policentrično, koje nadilazi diktat jednog, dva ili tri politička govora. Želim svojim djelom obuhvatiti politiku, a ne da politika obuhvaća moje djelo. To je moguće, upravo zato, jer se nalazim na teritoriju umjetnosti.
