Dražen Katunarić, pjesnik, esejist, prozaik i urednik. Rođen je 1954. godine u Zagrebu, završio je studij filozofije u Strasbourgu. Objavio je više zbirki pjesama, nekoliko knjiga eseja od kojih je vrlo zapažen opsežni esej o ratu na području bivše države i estetici suvremene umjetnosti Priča o špilji, jednu proznu zbirku i roman Kobne slike. U pripremi ima zbirku priča Tigrova mast. Uređuje Europski glasnik i Relations. Razgovor vodio Rade Jarak
Rade Jarak: Prvo pitanje usko je vezano za pokretanje ove rubrike. Ona je zamišljena kao tribina na kojoj će se govoriti o stanju u našoj novijoj književnosti. Kroz razgovore s nizom književno značajnih, ali u medijima prilično zanemarenih osoba, pokušat ćemo tematizirati opću banalizaciju književnosti koja je na snazi možda već čitavo desetljeće. Dakle, opća banalizacija pisane riječi u Hrvatskoj. Ne čini li vam se da vlada potpuna estradizacija naše književnosti? Da se naša nova književnost pretvara u beskrajnu sapunicu u kojoj medijski mehanizmi proizvode instant zvijezde? Drugim riječima, ne čini li vam se da intelektualna scena zapravo uopće nije intelektualna? Intelektualne teme su marginalizirane, a marginalne teme su postale «mainstream». Sve manje čitam kulturne rubrike u novinama i časopisima, jer moram priznati čim ih otvorim doživljavam šok. To je isto kao kad bih kupio neke sportske novine, a unutra, na primjer, pronašao samo članke o kinu.
Dražen Katunarić: Govoriti protiv medija i medijskih mehanizama možda je danas i opasnije nego u komunističko vrijeme. U komunizmu su pretvarali čovjeka u piljevinu po nalogu CK ili ga naprosto prešućivali kao da ne postoji, a danas medijski magnati i novinari u medijima mogu puno više. Mogu uništiti bilo kojeg političara ako ga se dohvate. Političari drhte pred njima ili im se ulaguju. Ista stvar vrijedi i za književnost. Zbog prikrivene ili očigledne sprege mnogih intelektualaca s medijima, zbog egzistencijalne ovisnosti, straha od osvete ili marginalizacije, u medije se nitko ne usudi previše dirati. Čak i kad je očigledno da proizvode smeće. Od doba komunizma gdje su bili sredstvo, glavni instrument vladanja, pretvorili su se u ideološki aparat konzumerističke globalizacije koji reducira kritičku misao, svaki san o revoltu duha. S njima kao da počinje novo doba laži. Poruka je jasna: mi smo ti koji utjelovljujemo demokraciju, slobodu, pluralizam mišljenja. Da nema nas ne bi ni bilo tih vrijednosti. A prešućuje se da ih gaze. Uzmite samo "Aferu Grupo" koja na neki način i dalje traje, mislim, traje ta bespoštedna borba za primat u manipulaciji ljudima s time da više i nije bitno što je tu laž, što istina, i tko kome podmeće. Medijska carstva koja su se stvorila uspjela su posljednih godina pregaziti mnogo toga što je vrijedilo. U prvom redu, kulturu. Preodgojiti, podvrgnuti sebi, poništiti druge, to su ciljevi koje su postavili. Njihov je cilj masifikacija pojedinca radi veće prodaje ili «gledanosti». A pojedinca se ne dâ masificirati ukoliko ne banaliziraju misao i ne unificiraju književnost. Pritom su sva sredstva dobra da nas uvjere kako ozbiljni ljudi stoje iza projekata s kulturnom misijom. Želi se dokazati da se može biti «medijski osviješten», drugim riječima, da se može biti u isti mah kritičan i medijska osoba. Medijski intelektualac i kritičan intelektualac u jednoj osobi, to je poželjno radi same slike medija, koja kontrabalansira njihovu tabloidnu i petparačku esenciju. I želi se stvoriti dojam da se ništa vrijedno ne radi ukoliko nije u medijima ili bar pod njihovim pokroviteljstvom. Svaki ozbiljan, dubinski, intelektualni, istraživački rad kojeg zaobilazi medijska halabuka i tamburanje faktički ne postoji. Postoje samo zvijezde. Čak ni književna kritika koja izlazi po stručnim, književnim časopisima nije uopće više relevantna. Važno je ono što će se reći o nekom piscu u vodećim medijima, ovo drugo ionako nitko ne čita. Nije to samo situacija ovdje nego i vani. Postoji imperativ, zadat urednicima: napravite književnu zvijezdu. Ako je nema, izmislite je! Bar dvije-tri u godini. Inače ćete dobiti otkaz. I onda pročitate u novinama da je XY potpisao ugovor vrijedan toliko i toliko stotina tisuća dolara. Nitko nije čuo za njega, a on već toliko teži. Pa se onda svi pomame za njim i kupuju, provjeravaju. Nekome je dobar, nekome katastrofa. Ali nova zvijezda je tu. I ljudi kupuju. Tako je i krenulo kod nas s primamljivim nagradama, opremom, velikim masnim slovima, valorizacijama, gros-planovima. Samo što je kod nas star-sistem donekle zaostao i palanački. Pojedinac je i dalje sumnjiv i preslab. Podržava se interesna grupa, više od pojedinca. Grupa koja će obilato uzvratiti medijima za postignutu «slavu». I pojedinac ukoliko doprinosi unifikaciji senzibiliteta za određeni tip književnosti koja je u trendu. Jednom kad grupa stasa onda će ona znati iznijeti i pojedinca. Po toj markentinškoj logici palanke, ili ćeš biti prisutan pod uvjetima magične krpe koja svojim «kulturnim» imenom briše sve nagomilane prljavštine ili nećeš postojati, bit ćeš nepriznati anonimus. I onda se pisci daju u utrku, svi se hoće dopasti medijima, svi se daju uslikati u najneobičnijim pozama, sličnim top i super modelima ne bi li malo dobili na važnosti . Teško je odoljeti sirenskom zovu medija. To je jedino uspio u hrvatskoj književnosti Danijel Dragojević. Oni koji su izvan te igre ili su se sklonili proglašeni su puritancima, elitistima ili čangrizavcima koji kuju neku svoju teoriju zavjere. S druge strane, vječno opravdanje za markentišku estradizaciju književnosti o kojoj govorite je u tome da se time popularizira književnost. I da tako ljudi više čitaju. A ne kaže se da se time popularizira samo određeni tip književnosti i određeni autori u trendu, a da se zahtjevnija književnost još manje čita nego prije (možda te «zahtjevnije», «ozbiljne» i «vrijedne» književnosti više i nema jer je ionako bila osuđena na izumiranje poput poezije). No važno je prisvojiti visoke ciljeve. U medijima je uvijek važno dobro opravdanje s kojim se starta u markentišku kampanju. Tako su akcije velikih novinskih kuća s milijunima prodanih knjiga krenule kao hvalevrijedna kulturna misija. To što nisu doprinjele popularizaciji knjige i književnosti nego su je banalizirale, svele je na razinu dnevnih novina sa senzacijama, «kioskizirale» kulturu a pritom uništile knjižare i nakladništvo ubraja im se kao kulturni plus.
Rade Jarak - U zadnje vrijeme pokušavamo definirati estetiku pozivajući se na stvarnost. Pa ispada da su neki pisci za stvarnost, a drugi protiv stvarnosti. Zapravo nam izmiče temeljni problem. Temelj mog vlastitog pisanja, kao i mog čitanja drugih knjiga, više je pokušaj da se dokuči taj fenomen, da se pronađe odgovor na pitanje: što je to stvarnost? Evo jedan sasvim prizeman primjer: Rubens i El Greco bili su suvremenici. Pa ipak je Rubens slikao debele salaste žene, s malim glavama, uglavnom u nekom prozračnom pejzažu, dok je El Greco slikao uglavnom izdužene likove u noćnom ili oblačnom ambijentu, vrlo blijede puti – toliko izdužene da se čak smatra da je imao neku grešku u oku. No možda je bolje napustiti ovaj širi estetički kontekst i vratiti se na početak, na golu običnu riječ, čak i izvan svake estetike, jer me ona najviše zanima. Što je za vas stvarnost?
Dražen Katunarić: Što je to stvarnost? Možda bih mogao odgovoriti na način zen-budističkih učitelja koji su stisnuli šaku kad su im učenici postavili to pitanje. I udarili ih svom snagom. Dakle, stvarnost je kad te nešto lupi. Nešto izvana. Ili neka vrst sudara. Primjer; u sobi miriše na «unutrašnju» stvarnost a vani na «objektivnu». Sve dok čovjek ne iziđe iz svojih intimnih prostorija u kojima je donekle zaštićen, susretne različite fizionomije ljudi, ulicu, pogleda na sat itd., ne zna što je stvarnost. Postoji dakle ideja neke umočenosti, empirije, čak i uprljanja «stvarnošću». Što je još stvarnost? Imanencija. I fantastika. Nema fantastičnije stvari od stvarnosti, govorio je Dostojevski. To je ona stvarnost koja mene zanima, puna znakova, neobičnih povezivanja, slaganja vremena, asocijacija, senzibiliteta, i upućivanje na nešto drugo od gole sebe. Na nešto što teče paralelno s njom. Vještina pisca, po Ortegi y Gassetu je da nas namami u zatvoren prostor koji predstavlja njegov roman i da nam poslije odsiječe svaku odstupnicu, da nas zadrži u savršenoj izoliranosti od stvarnog prostora koji smo napustili. Pisac može i biti «realist», odnosno njegov romaneskni mikrokozmos može biti izrađen od najrealnijih stvari, ali kad smo unutar njega, ne obraćamo ni najmanju važnost na stvarnost koja je ostala extra murros. Način na koji pisac propušta stvarnost u svoju prozu, način na koji je obuhvaća, je li slojevito ili površno (običan kalk) bitno ga definira. Pisac čitatelja ili uranja u stvarnost ili pak zatvara u mali, hermetični i zamišljeni horinzont koji čini unutrašnji svijet njegove proze. No roman koji je opterećen transcendentnim značenjima, ideološkim, političkim ili simboličkim podjednako mi je stran kao i onaj koji je zarobljen u stvarnosti do guše i koji lišava čitatelja potrebe za sagledavanjem neke druge perspektive. Zato mi se u odgovoru na vaše pitanje čini da se valja postaviti s one strane podjele na načelo stvarnosti i bijega iz nje. Niti diktat stvarnosti niti eskapizam.
Rade Jarak: Dobro. Za mene je stvarnost ipak nešto veća misterija. Kao što je rekao Philip K. Dick, stvarnost je točka gledišta. U stvarnosti imamo političke stranke, famozne lijeve i desne, na primjer, koji iste stvari vide sasvim različito. No, dobro, još bih vas upitao ponešto o financiranju izdavaštva. O tome kako to funkcionira kod nas znamo skoro sve. No mene zanima znate li vi kako stvari funkcioniraju u Europskoj uniji? Dražen Katunarić: Boljka je svih izdavačkih sistema i urednika u Europi što više ne otkrivaju autore, nego ih zanimaju samo materijalni parametri. To znači primjerice da će Brodski ili Kenzaburo Oe biti štampani tek kad dobiju Nobelovu nagradu, nitko za njih prije neće ni čuti, kao što nisu za našeg Ivu Andrića. Isto tako su dopustili apsolutnu predominaciju jednog jezika s kojega se prevodi većina knjiga. Ima, začudo, čak jedna stvar koje je u nas bolja nego u Europskoj uniji. Ovdje knjige još imaju identitet: zna se tko ih je uredio, tiskao, pripremio, pa čak i lektorirao. To više u Europi ne postoji. Čak sam naišao na engleski prijevod «Forsiranja romana-reke» Dubravke Ugrešić u izdanju Virago Pressa iz Londona koja nije čak sadržavala ni ime prevoditelja. Prednost je malih naroda što oni kopaju po onome što im rade susjedi i drugi mali narodi, po njihovim autorima. Zato se jednom prosječnom hrvatskom intelektualcu može dogoditi da zna tko je Bela Hamvas ili Bogumil Hrabal, dok o njima prosječni pa čak ni vrhunski europski intelektualac nema pojma. Knjigomat.
