Nikola Romić preselio se u Dubrovnik, u vilu na Posatu kod tetke Ane, skupa s nevjenčanom ženom Marijanom Grzilo, čelisticom. Nisu imali djece. Teklin stan u Zagrebu u Miramarskoj ulici pripao je Mileni, a stan u Puli prodali su prilično jeftino, jer su državi morali platiti takozvani „otkup“, pretvaranje nekadašnjeg društvenog u privatno vlasništvo. Otvorio je odvjetničku kancelariju u Dubrovniku, a Marijana je dobila posao u gradskom orkestru Ana je propala, u sedamdeset i petoj godini, već je imala dijagnosticiran rak i prošla kemoterapiju. Preživjela je, ali bila je sama kost i koža, jedva pedesetak kilograma žive vage. Potezala se po kući kao avet. Umoran Nikola se vraća se posla, ulazi u vilu, odlaže aktovku, skida cipele u hodniku, raskopča košulju i kravatu. Odlazi u kuhinju, uzima bananu iz zdjele s voćem, guli je i baca koru u kantu za smeće. Polagano žvače da zavara glad jer mora paziti na liniju i odlazi u salon. Zavali se na kauč, dohvati daljinski upravljać i upali LCD televizor. Pronađe program na kojemu je bio nekakav televizijski show u kojemu su se svi odreda svlačili, cerekali i mazali kajmakom. Svi su bili samo u donjem rublju i muškarci i žene, a zatim su im dali violine i oni su počeli svirati onako premazani kajmakom. - Marijana, đe si? – vikne. - Idem u kupaonicu – začuje njezin glas negdje iz dubine kuće. Nastavi gledati suludi televizijski show. – Majke ti mile, koja pizdarija… što sve neće izmislit… što sve ljudi neće radit samo da privuku pažnju i da se pojave na televiziji – reče naglas kao da je Marijana s njim u sobi. Kajmak se sviračima slabo hvatao na kožu. Dok su gudili, sjedeći u polukrugu, dva muškarca i dvije žene, bijeli komadi kajmaka otpadali su na tlo i otkrivali njihovu golu kožu, golo meso. - Koje sranje – još jednom naglas ponovi Nikola, ali ipak nije mogao prestati gledati. Marijana iziđe iz kupaonice i stupi u salon. Bila je potpuno gola, samo je kosu zamotala u ručnik. Oko njezina tijela treperio je jedva primjetni oblak pare. - Što to gledaš? – reče i zastane pred televizorom. - Neku glupost. - Čime su ovo namazani? - Kajmakom. - Kakva idiotarija. Nisi normalan. Osim toga, loše sviraju. Prebaci program, molim te. - Bolje ovo, nego gledati vijesti. Lažu li lažu. I HDZ i SDP, svi su isti lopovi, sve su pokrali… opljačkali narod – reče Nikola. Marijana uzme daljinski i ugasi televizor. – E, sad ću ti ja nešto odsvirati – reče. Pogleda je upitno. – Svirat ću – reče ona odlučno. - Nemoj molim te, nemoj gudit. Boli me glava, imao sam težak dan. Vrućina, posao… Nije se obazirala na njegove riječi. Krenula je prema instrumentu koji je stajao odložen u kutu salona. - Sad ću ti pokazati što je klasika. - Ne izvodi. Luđa si od njih – nastavi Nikola i dalje zureći u sada potpuno crni ekran. Uzela je violončelo i sjela u fotelju. Koža joj je još bila mokra, blijedo rumena. Crveni trokutić njezinih stidnih dlaka bio je također još uvijek vlažan. Namaže gudalo, zabode instrument u tepih, postavi vrat violončela među gole grudi i počne guditi. Svirala je Bachovu suitu koju je Nikola dobro poznavao jer ju je vježbala danima. Dugi, melankolični zvuk gudala ispuni salon. Kad se ritam kompozicije ubrzao, trzala je energično ramenima i glavom tako da joj je spao ručnik s glave i crvena kosa skliznula na lice. Upala je u ekstazu. Žice su vibrirale, gudalom je udarala po njima. Snažno je koljenima stisla instrument, obli drveni rubovi usjekli su joj se u bedra. Nikolu je zaboljela glava od napornog, bolesnog, razdražujućeg zvuka, ali suzdržao se znajući za povremene hirove svoje žene. Izdržao je do kraja. Skladba je završila dugim i dubokim tonovima nalik na ljudsko jecanje. Marijanu je oblio znoj. Na koži joj se stvorio sjajni film. Nekoliko kaplji klizilo joj je niz obraze. Sjedila je pred njim iscrpljena i gola, s instrumentom među raskrečenim nogama. Na stopalima i potkoljenicama iskočile su joj žile. Krupni bumbar uleti u sobu, na trenutak se začulo njegovo zujanje. Marijana s naporom premjesti violončelo i odloži gudalo. Klone unatrag u fotelju. Nikola pripali cigaretu, uvuče dim. Držala je glavu spuštenu na prsa. - Eto, to je bilo to. Kako ti se čini – reče ne dižući glavu. - Dobro. Otpuhne dim gledajući je. Nekoliko riđih vlažnih pramenova padalo joj je preko lica. Nije joj vidio oči. - Jesi išla danas na psihoterapiju? – upita nakon stanke. - Nisam… - odgovori. - Ne spominji mi ju. Nikad, nikad više. - Rekao sam ti da ideš – nastavi pomirljivo. – Ali dobro, radi kako hoćeš. - Molim te, ne spominji psihoterapiju više nikad… Što ću ja tamo, pa ja znam o tome više od doktora. Možeš mislit. Sigurno si pametnija od njih, pomisli Nikola ali ne reče. Grčila se i sve više skupljala na fotelji. Nikola ugasi dopola popušenu cigaretu. – Dobro, idem sad. Moram se presvući, malo podaprati – reče. - Idi. Polako se ustane, iziđe iz salona, prođe hodnikom i popenje na kat. Učini mu se da je gore još toplije, trebalo bi na katu postaviti klima uređaje. Pred vratima Anine sobe zastane i pokuca. Tiho je zazove - Tetka! – Nije odgovarala. Pritisne kvaku i uđe. Ana je visila na lusteru. Teški starinski luster nije ni malo popustio, njezinih pedesetak kila nije bilo dovoljno ni da ga bar malo iščupa iz plafona, sigurno je bio majstorski zašarafljen. Na tlu je ležao prevrnuti stolčić, drvena „štokrla“. Visila je na komadu mornarskog konopca svezanog u omču oko vrata. Debeli konopac kakvim su nekad vješali gusare. Skoro gola, na sebi je imala samo bijelu radnu kecelju, koja ju je pokrivala poput vreće od ramena do bedara.
Dubrovnik, ljeto 2007, nekoliko dana kasnije
Kasno posliejpodne Nikola i Marijana sjede na Bunićevoj poljani i piju kapućino. Iznad njih u kovitlacu lete jata čiopa. Na nebu iznad nepravilnog tlocrta srednjovjekovne poljane zadnja je svjetlost dana. - Milena je bila hladna na sprovodu – reče Marijana. - Eh Milena, čudna je. Mozak joj je izvjetrio u Njemačkoj. - Mene ne podnosi, to dobro znaš. Zato je otišla već sutradan. Prespavala je u kući samo jednu noć. Jedva da je progovorila nekoliko riječi. - Ah. - Uvijek je bila ljubomorna na mene – nastavi Marijana. Nikola opet uzdahne i podigne pogled prema nebu. Pričini mu se da ptice, kojih je bilo zaista mnogo i letjele su u bijesnom vrtlogu ispuštajući krike, u zraku grade nevidljivu kulu. U trenutku lucidnosti razaznavao je planove: prvi – tik iznad glave, drugi i treći na nekih dvadesetak metara visine, pa onda četvrti i peti – one najviše bile su skoro nevidljive, nestajale su visoko u imaginarnoj kuli, dematerijalizirane, nevidljive. Primjetio je da se zatim spuštaju, skoro do tla, kao da su privučene snažnom gravitacijom. Sve nas vuče gravitacija, k zemlji, u zemlju, pomisli. - Uvijek me mrzila - nastavi uporno Marijana nakon što je Nikola spustio pogled. - Našla je nekog Francuza, izgleda. Književnika. Kaže da će možda s njim otputovati u Afriku. . Kamo? - Ne znam točno. Negdje… zaboravio sam. Možda Mauritanija… ili Mali, nisam siguran. Nikola to izgovori i podigne pogled, opet. Gle, mačka je na krovu. Siva, tik pored jednog tavanskog prozora. Proteže se i odlazi negdje preko sljemena. Traži ptice. - Možda se konačno smiri – doda. - Moš' mislit – otpovrne Marijana. Upale se svjetla u katedrali i osvjetle vitraž na stražnjem zidu. Nikola primjeti promjenu. Trepne. Zatim ugleda u mreži na staklu zaglavljenu tenis lopticu. Svjetlo je gusto, smeđe, pomisli. Čini se zlatno. Kažu da u lanterni katedrale živi sova. Jadne čiope i golubovi, moraju se dobro skriti u rupe u zidinama i ispod smotanih tendi iznad izloga na Stradunu, da ih ne uhvati to okrutno biće, noću. Marijana promiješa kapućino plastičnom žlicom. - Kad ideš kod doktora? - Sutra poslijepodne. To dobro znaš. - Valjda će ovaj put biti dobro – reče Nikola. Preko poljane prođe bravar koji je imao radnju tik do kafića. Nosio je bijelu majicu sasvim umazanu kolomašću. Nikola ga isprati pogledom. Zatim prisloni ruku na Marijanin trbuh, nježno. - Uspjet ćemo sada, uspjet ćemo ovaj put – reče. - Aha – odgovori ona. Nikola opet podigne pogled. Čiope su idalje kaotično, vrtložno letjele, kričale. Na grad se spuštala noć. Učini mu se da su zgrade okolo postale više, a nebo udaljenije. - Hoćemo li se vjenčati? – upita je iznenada. - Hoćemo, dušo – odgovori ona.
Lokrum, svibanj 2011.
Marijana Romić Grzilo sjedi u dvorištu restorana kod starog benediktinskog samostana i pije sok od borovnice. Jedna siva mačka prikrade joj se bešumno s leđa i očeše o golu potkoljenicu. Uh – iznenađeno reče Marijana, povuče nogu, a kad shvati da se radi o mački sagne se i pogladi je. Mačka nastavi da joj se mazno umiljava. Podsjeća me na moju mačku, pomisli Marijana, zvala sam je Ukrajinka. Našla sam je jednog dana u Kijevu, gdje sam bila na konzervatoriju, sklupčanu na krpi pred vratima stana. Bespomoćna maca, stara dva mjeseca, tigrasta s bijelim šapama, tko se ne bi raznježio? Pustila sam je u stan, tek onako da je nahranim. Ali, naravno, ostala je. Zavoljela me. Lokrumska mačka stavi joj šapu na naslon stolice. - A što hoćeš ti maco? Jesi gladna, a? – izgovori naglas Marijana. S mačkama treba pričati. Treba znati pričati s njima, nastavi misliti gladeći mačku. Kad sam završila studij povela sam Ukrajinku sa sobom u Pulu. Putovale smo skupa, ona u velikom kavezu za papagaja, samo sam takav uspjela nabaviti u Kijevu. Ha, ha. Nosila sam i čelo u futroli i tri kufera, na granici su pali u nesvijest kad su me vidjeli. – A vi ste neka umjetnica – pitali su. Izgledala sam kao poludjela artistica koja se izgubila putem i traži svoj cirkus. Lokrumska mačka odvoji se od Marijanine ruke i lijeno odšeta do susjednog stola, očigledno je žicala hranu. Tamo su sjedili neki Nijemci, sredovječni par, možda muž i žena. Trebala sam sterilizirati Ukrajinku, ali nisam stigla, puštala sam je da se vucara okolo i uvijek me čekala, navečer pred vratima. Čekala me čak i pred dućanom, ljudi su se smijali, mili Bože kao da je pas. Samo, bilo je nezgodno kad je okotila šest mačića. Jedva sam ih podijelila prijateljima. Lokrumska mačka, budući da nije dobila komadić pečene ribe, odšeta u hlad ispod divovskog kaktusa. Marijana ju je i dalje pratila pogledom Ipak sam je izgubila… Na žalost, uskoro je Ukrajinka otišla od mene. Eh, takve su Ukrajinke, uvijek se znaju snaći u bijelome svijetu. Kad smo se preselile u novi stan, to je za nju valjda bio šok, jer se mačke teško navikavaju na novu okolinu, tri selidbe jedna smrt kineska je poslovica. Otišla je, zbrisala sa šestog kata. Valjda preko balkona, mačke imaju devet života. Nikad je više nisam vidjela. Sigurno se smucala negdje oko arene, zavodila mačore. Uh, gdje je dosad Nikola, rekao je prije sat vremena da ide odigrati partiju briškule u Portoč. Nema ga, pa dobro, neću ga zvati prva, što mi ovdje fali samoj? Putem pored restorana prođu dječak i djevojčica i otrče prema livadi iznad lokrumskog Mrtvog mora. Marijana ih je pratila pogledom. Nismo uspjeli dobiti dijete. Nismo imali sreće s tim. Znam da on krivicu svaljuje na mene. Ali takva nam je sudbina. Čak smo dali molbu za posvojenje, odlazili u dom za nezbrinutu djecu… To je bila prava muka. Nesretna djeca. Ali papirologija je bila komplicirana, preteška. Uh, svaki put kad vidim dijete stegne me nešto oko srca. Uh. Baš ne mogu više sjediti ovdje. Marijana ostavi novce na stolu pod čašom, izvadi mobitel iz torbice i pošalje sms poruku mužu: Vidimo se u Portoču na rivi za sat vremena. Zatim ustane i krene u šetnju. Zaobišla je djecu koja su se igrala lovice po livadi i krenula prema južnoj, pučinskoj strani otoka. Bilo je proljeće i još nije bilo kupača, kamena obala bila je pusta. Nakratko zastane i osloni se rukom na stijenu. Skoro uopće više ne vodimo ljubav, isprva smo to radili samo jednom mjesečno, pa jednom u dva mjeseca, pa jednom u tri… Možda me se zasitio? Ah, ti muškarci. Ako ne vodimo ljubav, onda tu i nema ljubavi… Zar je zaista gotovo među nama? Možda ima nekoga? Ljubavnicu? Gotovo je. Tako je izgleda u životu, sve dođe i prođe, pa i ljubav. Prošla je stazom između krupnog kamenja, a onda stupila na stjenoviti plato koji je tvorio zadnji rt otoka. Pred njom prostirala se pučina, gola i nekako napeta, kao da je puna skrivene snage. Gledala je nekud neodređeno, u daljinu. Uživala je u pogledu na beskraj. Nakon nekoliko trenutaka sunce se probije između oblaka i snažno je zabljesne. Marijana zažmuri. Zatvorenih očiju prepusti se suncu.
