|
|
|
8.6.2012
|
|
|
I sad sam isti kao on…
Dok život juri
a Jergon lagano.
Na pruzi za Ulan Udu
harala je banda
„obrijani vratovi“.
Stanoviti Vesko
ili samo – Ves,
škljocao je aparatom, okolo.
Izranjao je ujutro
iz magle na liberici
s Laicom oko vrata.
Šetajući, Ivan Nikolajevič
dugo je gledao za njim
kako nestaje na drumu.
Zatim, težak kao kamen
Ivan Nikolajevič
produži putem dalje.
Preko susjednog
plota gvirne
Mzija Gamzahurdija.
- Nikad mi niko
nije poklonio cvijeće,
a sad, gle! – zacvrkuta.
Zaista, čitava kuća
krov, vrt, staza, sve
pokriveno tulipanima.
- O – zine Ivan Nikolajevič – Ah…-
- Policija sumnja na
obrijane vratove – doda Mzija.
Neko je opelješio
staklenike u Babičevu.
A ti, gdje ćeš?
- Dolje do rijeke,
počinje sezona kupanja –
odgovori Ivan.
Zelene se stepe Zabajkala,
bandere pjevaju ko lire
u suncu talasa se Azija,
Ivan Nikolajevič siđe do rijeke,
otvori Manarin strip
I zapali lulicu.
|
|
|
Rade Jarak
|
Pročitano
458
puta. |
|
|
| Rade Jarak - ostali tekstovi: |
|
|
|
|
 |
|
|
|
|
