Jednog dana M.-ova djevojka reče: E sad je dosta! Prekardašio si! – Potom skupi stvari i ode iz stana, ostavi samo krokodila. U žurbi ga nije mogla ponijeti, tko će nositi krokodila! Pod rukom? Kako? Naravno nikako. – Oprosti, jučer sam se napio, nisam bio uračunjiv! Rekao sam ti ono što ne treba! – vikao je M., ali bez rezultata, otišla je. U kadi u kupaonici je ostao krokodil. Nakon što se ispovraćao u zahodsku školjku M. je rezimirao stvari, izgledalo je ovako: cura – minus, glava – minus, krokodil – plus. Ipak je na odlasku rekla nekoliko sasvim praktičnih stvari: Baci ga! Pokloni ga zoološkom vrtu! Ko te šljivi, snađi se! Trebalo ga je ubiti, ili dati nekome, ili baciti u kanalizaciju. Ali M. nije znao kako se ubija prilično veliki krokodil niti kako se baca u kanalizaciju. Da zove vatrogasce bilo ga je sramota, kako bi to izgledalo: Hej, vatrogasci pomozite, imam krokodila u kadi…uz to ilegalno nabavljenog iz Afrike. Krokodil Valjean – tako ga je nazvala M.-ova bivša cura - postajao je sve veći i trebalo ga je nahraniti. Svakog četvrtka M. je četvorkom odlazio do gradske klaonice gdje je radio njegov bratučed. Tamo je također ilegalno nabavljao meso, butine, iznutrice, svašta. Krokodil se jednom prilikom iskoprcao iz kade. Nekako se prucnuo repom, prebacio čeljust i glavu preko ruba i prevalio se na pločice. I kako se M. bojao otvarati vrata kupaonice da ga Valjean naglo ne zaskoči i zgrabi za nogu na primjer, pustio ga je u dnevni boravak. Tu je imao bolju kontrolu situacije, jer je iznad vrata bio mali prozor, otamo je M. mogao pogledati kako stoje stvari prije nego uđe. Tako je Valjean zauzeo većinu stana, a M. se povukao u svoju sobu, preostali su mu još kuhinja i predsoblje, kao „slobodni teritorij“. Omiljeni Valjeanov položaj kad se uzmu u obzir tepih i parket bio je pola – pola. S glavom i gornjim dijelom trupa ležao je na parketu, ispod prozora, gdje su padali topli paraleloidi svjetlosti, pri čemu mu je sam vrh čeljusti dolazio skoro do radijatora; a s donjim dijelom trupa ležao je na tepihu, dok mu je rep završavao sasvim ispod stola. Iako je M. riješio problem Valjeanova smještaja i prehrane s vremenom se razvio nepodnošljiv smrad pa je ipak morao ulaziti u dnevni boravak da ga provjetri. Svladao je strah i polako se navikao na Valjeana. Ulazio je isprva samo nakon što bi ga nahranio, za svaki slučaj. Valjean ga je gledao žutim i nepomičnim gmazovskim očima iz kojih bi ponekad čak i pustio suzu, ali M. nije znao na što se ta suza odnosi, vjerojatno je bila nekakva krokodilska fiziološka potreba, nipošto emocija. Ipak M. se navikao na Valjeana i sve više mu prilazio. Njegova reckasta gmazovska koža na leđima i hrptu izgledala je kao sjajno izrezbaren ručni rad, preko nje je M. prelazio dlanom nježno u naletima melankoličnih raspoloženja. A budući da je i sam prakticirao ručni rad, u krevetu u dugim praznim noćima, M. je odlučio pustiti Valjeana u svoju spavaću sobu, u svoj krevet. I pripustio ga je u krevet. Tijekom noći pokušao je pronaći neku rupu na gmazovu tijelu i pronašao je jednu bog te pita čemu je služila, ali Valjean se nije protivio M.-ovoj uporabi tog ulaza. Bio je to zanimljiv i uspješan pokušaj koji je produbio njihov odnos, bar tako je M. tumačio situaciju. Valjean je postao M.-ov prijatelj, drug, partner. I tako su polako prolazili dani: četvrtkom je M. išao četvorkom po Valjeanovu hranu – spasio ga je taj bratučed – petkom, subotom, nedjeljom, ponedjeljkom, utorkom i srijedom nakon posla s Valjeanom u krevet. I tako iz mjeseca u mjesec. Problem je nastao kad se M. toliko vezao za Valjeana da je poželio s njim izići na ulicu. Znao je negdje u podsvijesti da bi ljudi mogli čudno gledati na njih dvoje, ali on je volio Valjeana i želio je da tu svoju ljubav objavi svijetu, svima.
