KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Esej arhiv
19.4.2012
Kako u umjetnosti pronaći pravi smisao




Sve se odigralo tako naglo... Na oglasnoj ploči na Meštrovićevom trgu u Zapruđu ugledao sam isprintan papir na kojem se poziva na književnu večer u prostorijama mjesne zajednice Zapruđe. Otišao sam i preporodio, ušao u njihovu spiku i nakon promocije na kojoj su čitali pjesme, učlanio se u njihovu pjesničku družinu Pegaz. Oni ne skrivaju da su književni amateri; ja sa svojih nekoliko objavljenih knjiga i kritikom od Jagne Pogačnik, u njihovim sam očima nešto poput Rimbauda.
Sva me ta ekipa, većinom umirovljenici, mole za savjete u vezi književnog stvaralaštva, dajem im mišljenje o pričama, pjesmama. Sve su to bivši farmaceuti, ima dva zubara, mehaničara, kuhara, i svi oni na naše kružoke donose svakojake đakonije. A onaj što je zubr, ponudio se da će mi besplatno popraviti zube i ugraditi bijele plombe ako mu redigiram zbirku kratkih priča. Napokon sam našao smisao svog književničkog poziva. Ta ekipa iz družine Pegaz doisto ozbiljno shvaća bavljenje književnošću, a kako su gotovo svi u mirovini imaju vremena za pomno čitanje i klesanje književnog zanata. Razmišljam da među nas uključim i pjesnika i demonologa Mira Glavurtića, on bi se tu isto osjećao kao pravi Dioniz; uvijek ima dobrog vina, a za ponekog bakutanera vidi se da je nekad bila prava ljepotica. Do dugo u noć raspravljamo u mmjesnoj zajednici o jednom jedinom stihu. Mičanović je za njih isušeni sunđer. Poezija im je punokrvna i većinom mistično duhovna, na tragu Mickijevića, što mi u ovoj fazi života paše. Imat ćemo književno veče iduće subote u utrinskoj crkvi. U publici je uvijek pun kurac ljudi jer se penzići, kao i gejevi, uvijek drže zajedno, i dolaze jedni drugima na promocije u fakat velikom broju.
Pošto sam dosta moćan među njima, počeo sam im i preporučivati što da čitaju. Do sada su brijali na Jergovića, Ferića i Aralicu, a ja im sada popravljam ukus, otvaram oči i oni su mi na tome neizmjerno zahvalni, gutaju knjige kao ja njihove kiflice od sira što ih donose na kružoke u Mjesnu. Fakat sam procvjeto uz tu ekipu. Idemo vikendom i na izlete, a ja sam za peti mjesec organizirao da odemo u Mađarsku vidjti rodno selo jednog znamenitog pisca. Uskoro ćemo uz pomoć utrinske župe pokrenut i književni časopis, nazvali smo ga Utrinski pegaz. Ovo što mi radimo, možete i svi vi u vašim kvartovima, gradićima i selima. Pa tako je uostalom i Olja Savičević započela svoju karijeru. I Tanja Mravak, i Maja Hrgović, i sve te cure iz Zaleđa i raznoraznih pripizdina koje su na svojim drkarijama uspjele đipnut koju paru te kap priznanja... A, iskreno, sve tri su goli kurac naspram jedne bakutanerice iz udruge Pegaz koja pod utjecajem Svedenborga piše priče o svojim izvantjelesnim putovanjima i izvantjelesnim seksualnim odnosima. Eto, umjetnost nikad neće umrijeti, jaka je to žila, uvijek se nanovo obnavlja, a mi iz družine Pegaz smo se priključili ravno na tu bujno-strujnu žilu po kojoj nam Balzac elenfatoznim mudima drmusa sa onog drugog serafitnog svijeta i puni nam pera energijom koja rastura i onda kad nam se prisilo u publiku dovedeni tinejđeri podsmjehuju i smiju. Mi izmiljujemo iz katakombi kao prvi kršćani. Mi ćemo, i vi, ako se organizirate po mjesnim zajednicama i župama, obnoviti hrvatsku književnost. Da je Matoš danas živ i on bi tako. Dečki, idemo!, kao da čujem njegov čuveni poklik koji se ori kroz honike gornjogradske gimnazije...



Piše: Željko Špoljar
Pročitano 1309 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com