Vratio se, svakako prije nego sam ga očekivao. Sporo je gradio svoju koloniju, razmnožavajući se parazitno i okrepljujuće. Jedan od njegovih okota nekim je nevjerojatno čudnim okolnostima ponovno prešao na mene. Čak smo neko vrijeme i živjeli zajedno, rekao bih u određenom strahopoštovanju, strpljenstvu. Međusobno uvažavanje trajalo je sve dok mene, aminokiselinu, nije odlučio izjesti. Taj proces je spor, lišen strasti i neodlučnosti, poput matematike. Napao me matematički i neprestano. Tako su mi rekli liječnici. Moje nepriznavanje njegove prisutnosti trajalo je dugo, a kada sam postao svjestan njegovih namjera i odlučnosti, njegov osvajački pohod već je zauzeo poprilično mojeg teritorija. On se ne boji gotovo ničega. Gotovo ničega, jer iskustvo je ipak pokazalo da ga jedna stvar može usporiti, hodanje po pločicama. Ali ne bilo kakvim pločicama, već one moraju biti kvadratične, sa fugom debljine tri milimetra, zelene, mansne, bolničke. Hodanje po takvim pločicama mora biti krajnje oprezno, da se parazitsko tijelo ne bi osjetilo napadnuto. Korak nikako ne smije biti veći od sedamdeset centimetara, jer onda nepotrebno razgibavamo tijelo i povećavamo napadnuti volumen. Za takvo hodanje najbolje su papuče. Tanke papuče, pamučne, kao kod bolesnika. Hodati treba oprezno, slijedeći precizne upute. Mimoilaženje s drugim ljudima na hodniku mora biti bez međusobnog gledanja u oči i bez razgovora. Uljez se treba na pločicama osjetiti usamljeno, izgubljeno. Dok ti je proždrljivac u tijelu pričanje treba biti svedeno na minimum. Pričati treba razgovjetno i tiho, pogotovo kada pričaš s onima koji ne znaju da si poprilično izgrižen. Vjeruje se da bi tvojim glasnim pričanjem parazit mogao nekim slučajem prijeći na njih, iako je to medicinski nemoguće. Ipak, opreza nikada dosta. A i njima je onda nekako lakše, ne znaju za rat koji se vodi unutar tvog tijela. Posjete, ukoliko ih imaš, moraš primati u ležećem položaju. Na taj način on misli da si odustao, da je pobjeda nadohvat ruke. Preporučljivo je da s posjetiteljima pričaš o svakodnevnim stvarima, vremenu, politici, izlovu riba, jer takve teme ga zbunjuju. Parazit na taj način misli da su posjetitelji površni poznanici, koji su došli onako, pred kraj. Pokušao sam jednom, iako to nisam nikome ispričao, odvesti uljeza i sebe u metaluršku radionicu. Došao sam ispred dva željezna lima, taman u trenutku kada je počelo njihovo međusobno spajanje, zavarivanje. Dugo sam gledao u taj strujni val, upijao sam promjene boja, silno zračenje, taljenje i ponovno spajanje. Mislio sam da će se uljez osjetiti napadnutim, kroz oči skočiti iz mene i utopiti se u novonastaloj leguri. Pokušaj je bio neuspješan. Počinjem se ponovno hraniti laganim jelima, pritom se ne misli na njihovu masu, nego na brzinu raspadanja unutar mojeg želuca. Lagana jela se naravno raspadaju lakše, brže, dok onim teškim jelima treba silan pogon, energija, kovitlanje kiselina. Tako ponovno sve oko mene postaje tekuće, ljevkasto i na žlicu. Kupaš se kako izvana tako i iznutra. Vjeruje se da je nametnik neplivač, tako ukoliko se unutar tijela uspije napraviti akomulacijsko jezero, šanse za njegovo preživljavanje su minimalne. Akomulacijsko jezero dosta je teško napraviti, treba uložiti veliki trud, fizički i mentalni, a to u stanju konstantnog hodanja nije malo. A i čini mi se da nametnik nije neplivač, jer svi koji se bace prvi put u more, nekako instiktivno započnu mlatarati rukama, i shvate da znaju plivati. Plivanje se zapravo ne uči, nego iskušava. Ukoliko zlotvor uznapreduje prije vremena, prvo zaboraviš sva svoja plivačka iskustva. To znači da je naučio plivati i posrkao tvoje morske pokrete. Tako sam prvo zaboravio kako roniti na dah. Kako izgleda onaj trenutak, kada mi je jedino glava, poput nekakve dinje, jedina iznad mora, a ja široko otvaram usta, zahvaćam sav zrak oko sebe i spuštam se dolje, u modrinu. Ritmičnim pokretima nogu, na kojima su velike peraje, napredujem dalje. Zatim u toj šumi koralja i morskih trava, pojavi se nekakva mesnata podmornica, riba, i ti je uhvatiš i spasonosno izranjaš, ne da bi udahnuo zrak, nego ponosno omogućio ribi da ga ona udahne. Kada bi parazit naučio tehniku ronjenja na dah, njegov trajni ostanak u tijelu bio bi neizbježan. To, da sam počeo zaboravljati svoja plivačka iskustva nisam nikome rekao. Postoji velika vjerojatnost da ih ljudi oko tebe pokušaju rekonstruirati. To je davanje prednosti neprijatelju, jer bi glasno pričanje o plivanju natjeralo nametnika da svojevoljno skoči u akomulacijsko jezero. Postoji više razloga da terapija hodanjem ne uspije. Naprimjer, preozbiljno shvatiš svoje hodačko poslanje, pa se preračunaš, izgubiš spontanost koraka. Brojanje koraka te zanese, pa se nađeš u svome stanu, na tepihu. Stajanje na tepihu znači da više nisi na kvadratičnim pločicama, terapije se ne odvija prema uputama, hodanje postaje beskorisno. Povratak natrag treba obaviti prijevoznim sredstvom, nikako hodanjem, to bi njega navelo na nekontrolirano mutiranje. Priča se da je jedan Napadnuti toliko ozbiljno shvatio terapiju hodanjem, da je prvi dan krenuo hodati i obilaziti sva mjesta na kojima je bio. Posjećivao je sva ona mjesta koja bi mu njegov obrambeni mehanizam okrijepila nekakvim gustim, mednim sokom u kojem su pomiješani mirisi i sjećanja. Jedini problem je bio taj, da sva ta mjesta nisu imala kvadratične pločice. Neka opločenja su bila kamena, ugodna oku, teška rukama, neka su bila nedovršena, nekih nije bilo. Kako je terapija izgubila kontinuitet, parazit se proširio na sve vitalno i pobijedio domaćina. Svoju tajnu o zaboravljanju plivačkih iskustava nisam mogao dugo sakrivati. Svi su primjetili da ne znam više plivati, jer sam se skoro ugušio u infuziji, u njenim aktivnim i inaktivnim tvarima. Nakon tog nemilog događaja, gramzivo biće unutar mene se ohrabrilo i krenulo u završni napad. Dizanje iz kreveta i oblačenje specijalnih papuča postalo je nemoguće. Definitivno je naučio plivati.
To mu je, dok sam spavao, sigurno šapnuo netko od posjetitelja, pritom vjerojatno stiskajući moju ruku, šaljući kodirane tjelesne signale uljezu. Zatim sam zaboravio sve o sebi i drugima. Istovremeno sam bio tu i nisam bio. On je širio pluća i usisavao, prvo ushićeno, zatim jednolično i sporo, ono malo žive tekućine u meni.
