Civilizacijsko pitanje ni u kom slučaju ne bi trebalo biti retoričko pitanje, već pitanje koje iziskuje konstruktivni dijalog te provocira povlačenje konkretnih mjera. Pitanje statusa hrvatskih književnika, a samim tim i budućnosti hrvatske književnosti kod nas je, pak, itekako retoričkim pitanjem – drugim riječima, kada se pitamo kakva je budućnost hrvatskih književnika, a samim tim i hrvatske književnosti, odgovor nam je već itekako znan. Nedvojbenost retoričkoga predznaka danog pitanja naročito dolazi do izražaja kod onih književnika koji nisu doživjeli neformalnu inauguraciju u, neodređeno ću se izjasniti, određene krugove, krugove koji Vam omogućuju biti dežurnim komentatorom svega i svačega, krugove koji Vam takoreći nameću nebrojene tribine, književne nastupe i desetke nerijetko potpuno bezličnih, tupih te intelektualno ispraznih intervjua koji se, pak, promoviraju kao kakva smiješna potvrda lažne živosti ovdašnje intelektualne energije.
Tako će se iznimno značajnim, primjerice, ispostaviti mišljenje pojedinih hrvatskih pjesnika i književnih kritičara o, sada pazite, nikada objavljenim pseudolirskim črčkarijama prvoga hrvatskog predsjednika, na što bismo mi ostali (intelektualno, očito, nedorasli i samim tim nebitni nerijetko provincijski izvankrugovaši, s tim da je posljednji pojam nužno čitati s obzirom na kontekst) trebali tobože zaključiti kako su takva mišljenja dijelom procesa koji nadmašuju jeftinu i nadasve trendovski kontaminiranu samopromociju, otužni karijeristički angažman koji objektivnom promatraču praktički polumrtve intelektualne zbilje unutar granica Lijepe naše jasno daje do znanja o kojim je smjerovima ionako dvojbenih mentalnih napora suvremenih književnih prvaka (čast iznimkama) riječ – kao da je, naime, teško zaključiti kako je Tuđmanov literarni angažman estetski gledano ravan ništici i u mnogomu semantički protuslovan njegovu naročito kasnijem političkom djelovanju! Ali zar s druge strane doista nije nimalo čudno čemu analiza nečega što nikada nije bilo objavljeno, osobito ne s predznakom umjetničkoga djela? Jednako je jednostavno zaključiti kako bi dane pseudoliterarne črčkarije, da je Tuđman to htio, završile u čitankama kao što su završile estetski iznimno dvojbene stihotvorine hrvatskoga generala koji nas je svojevremeno izvještavao o napredovanju hrvatske vojske u vrijeme vojno-redarstvene akcije o kojoj ovom prigodom ne bih, s obzirom da sam poklonik teze kako bi se danom problematikom, napokon, na najvišoj znanstvenoj razini trebali baviti povjesničari, nipošto intelektualne prostitutke koje, tobože u ime općega dobra, na često puta najogavniji akademsko-ortodoksni, a opet interpretativno pretenciozni i maligno subjektivni način zadovoljavaju dnevno-političke konzumente svih slojeva ovoga apsolutno ojađenoga i upropaštenoga društva.
S druge, pak, strane svjedoci smo krajnje i posve besramne marginalizacije određenih napora usmjerenih prema primarno definiciji, a sekundarno boljitku užasavajućega statusa hrvatskih književnika. Svježi pokazatelj takvoga užasa koji me, dopustite mi iznošenje osobnoga dojma, naginje na potpuno odustajanje od bavljenja književnošću (štogod ono značilo u društvu koje književnicima naprosto ne priznaje da su to što jesu, odnosno da su književnici) lako je bilo registrirati i u emisiji "Nedjeljom u dva" urednika Aleksandra Stankovića u kojoj je, tom prigodom, gostovao sam predsjednik. Možda vas čudi primjer koji iznosim, ali nakon temeljite elaboracije uvaženoga predsjednika o potrebi i pravičnosti naknade skladateljima za njihov rad (u čiju kvalitetu, s obzirom da se na danom području smatram laikom, ne želim ulaziti), na pitanje urednika emisije A što je s književnicima? uslijedila je sve samo ne odlučna reakcija čovjeka koji bi, izgradivši svoj velebni politički status na načelima pravednoga društva te čovjeka koji je na glasu kao vrhunski intelektualac, u danoj situaciji naprosto morao reagirati kategorički, odlučno, beskompromisno, ne ostavljajući pritom prostora ni za kakve kompromise u pogledu zadovoljavanja aktualno nepostojećih prava književnika koji će za jedan roman, kako je i sam Stanković naglasio, nerijetko odvojiti i nekoliko godina svojega života. Jer ako će jedan književnik za nekoliko godina predanoga rada biti nagrađen svotom od nekoliko tisuća kuna, postaje potpuno jasno kako je dana djelatnost ni manje ni više nego stvar čistoga mazohizma, pri čemu je mazohizmom slobodno imenovati pretjerani i u pravilu uzaludni altruizam koji je i potpisnika ovih redova doveo do stanja duboke rezignacije, da ne kažem očaja.
Tu se, iznova, nadovezujemo i na dionike, kako je već rečeno, određenih krugova – na onu svojtu koja bi u danoj situaciji između nebitnih analiza nebitnoga pseudoliterarnoga dnevničkoga pisuckanja prvoga hrvatskog predsjednika i nužne reakcije na vrlo mlak i nužne doze angažiranosti lišen komentar trećega hrvatskoga predsjednika vezan uz pitanje statusa književnika u Hrvatskoj svakako trebala odabrati ovo drugo – ovo što nas se kao književnike (kao, dakle, obespravljen intelektualni sloj) apsolutno i izravno tiče, ovo što će u općedruštveno uočljivi kurziv dospjeti tek ukoliko se na noge podignu, bit ću slobodan, naši možebitni predstavnici – one kolegice književnice i oni kolege književnici koji su uvelike zastupljeni (barem u odnosu na nas ostale) u ovdašnjem medijskom prostoru i koji imaju tu mogućnost, ako ništa drugo, isprovocirati barem kakvu sitnu saborsku polemičicu koja bi nam ostavila makar minimalnu nadu da će naš rad jednoga dana doista biti pravovaljano vrednovan (digresija ili ne, ali osobno bih vrištao od sreće kada bih za svoj književni rad godišnje dobio tridesetak tisuća kuna naknade, dapače – i deset bi mi tisuća značilo, oprostite mi ako ovaj prosjački pristup vrijeđa vašu eventualnu sklonost elitizmu lažne intelektualne ionosfere, toliko da bi mi iz oka, premda vrlo rijetko plačem, kanula poneka suza).
S obzirom na ovdje iznesena promišljanja, osjećam se dužnim dodati kako moja namjera nipošto nije bilo koga ili bilo što na bilo koji način uvrijediti – prema ljudima koji gaje strast koju i sam gajim osjećam poštovanje, prema nekim kolegicama i kolegama osjećam i divljenje, ali jednostavno ne mogu (toliki stoik nisam i nikada niti neću biti) prihvatiti lako uočljivu fragmentaciju ovdašnjih intelektualnih napora koji nedvojbeno idu niz dlaku strujama lako prohodnim unutar vidokruga čobanskoga društva kakvo danas, nažalost, jesmo.
I naposljetku, ne znam slušate li ponekad radijsku emisiju "S predsjednikom uz kavu" i ne znam kakve sve asocijacije naziv te emisije kod vas može izazvati. Moja malenkost, pak, nije se mogla oduprijeti asocijacijama – tako mi je napamet pao prizor debeljuškastoga vinkovačkoga bradonje s rukama u džepovima i pognute glave koji, plativši režije, dvoji hoće li zvati roditelje i zamoliti ih da mu posude stotinjak kuna ili će, pak, poslati e-mail čovjeku koji se javno izjasnio pravednikom i kojem se, siguran sam, ne bi dvaput zaredom zalomilo nezainteresirano pitati A koji je Vaš problem? (taj dio polusvjesnoga ponižavanja uspješno je apsolvirala uvažena kolegica Ivana Simić Bodrožić). Međutim, možda i ne bi bilo zgorega kada bi se dani vinkovački bradonja s rukama u džepovima i pognute glave našao pred spomenutom upitno intoniranom nezainteresiranošću. Čak štoviše, bila bi to sjajna prilika da dotični progovori o tom koji je njegov problem: Pa znate, gospodine predsjedniče, moj Vam je problem taj što sam hrvatski književnik... ja Vam, znate, nemam za kavu... Makar zvučalo potpuno poremećeno, nekako vjerujem da bi to šefa države ponukalo razmišljati o profesiji koja to nije, a na čijim je zasadama temeljen takoreći ukupni stoljećima građeni identitet ljudi i naroda s ovih prostora, dovoljno za nešto više od pukoga Hvala!, premda nam i tu lijepu riječ pomazanici parlamentarne demokracije i njima srodni dionici tek vremenski gledano društva dvadeset i prvoga stoljeća iznimno rijetko upućuju.
