Mislio sam da neću nastaviti ovaj zapis osjenčan nekom sjetom socijale, ali dogodilo se nešto preludo, prenevjerojatno, nešto što čak ni treš-naivac Butković ni ne bi mogo popušit pod istinito. A, ipak se dogodilo. Nevjerojatno. Tri dana bio sam pod dojmom toga, zato i nisam mogao pravovremeno sjesti za svoje prijenosno računalo marke Compaq 6720s. Dobro je to u jednoj svojoj pjesmi spjevao Dino Merlin "život je karusel slučaja/moja je sudbina oživjela aždaja".
U prošli četvrtak na kraju, pored svih onih priprema, nisam otišel na Franzena. Zapio sam se u Kloštar Ivaniču sa Čiksom i gazdom delanca (gazda nas je častio za dobro obavljen poso, prenjeli smo komposta i više nego je trebao), pa smo ostali spavati u gazdinoj kleti, dao nam je i deke
I sad nastupa ono nevjerojatno. Duboko udahnite... Evo, i ja to činim, jer još sam preuzbuđen...
Iduće jutro, u petak krenuo sam prošetati obližnjom šumom da na hladnom zraku ubijem mamurluk. I kod drveta obraslog mahovinom ugledo tipa s naočalama. Pa, to je bio Franzen. Imo je iste one naočale kao i kad ga je Perišić intervjuiro. Prišao sam mu žebli. U ruci je držal mrežicu kakvom je Nabokov hvatao leptire. Da, Franzen od krvi i mesa. Mislio sam prvo da mi se priviđa od one silne želje prijašnjih dana da ga vidim na promociji.
Pozdravio sam ga na engleskom, usputno, kao što se već pozdravljaju dva neznanca kad naiđu jedan na drugog u šumi il na Sljemenu. Onda sam upo s njim i u spiku. Jel zna Davora Mandića? Zna. A Mirjanu Dugandžiju? Nešto mu zvoni u ušima, čini mu se da ju je sinoć na promociji upoznao.
- Kak je bilo na promociji u vip klubu? - zanimalo me. - Šugavo. Za bezveze sam se ušvicao ispod pazuha.
A onda kao da se prenuo nekim nečujnim zovom. - Zapravo nije bilo potpuno bezveze - ispravio se. - Upoznao sam novinarku Pitešu koja mi je rekla da tu u ovoj šumi ima jedna rijetka vrsta ptica glasnica za koje ja još nisam nikad ni čuo, niti ih našao niti u jednom ringološkom leksikonu... - Otkud Piteša ima pojma o rijetkim pticama... - prmrmljao sam sebi u bradu. - Ima, ima, njoj je za tu vrstu rekao neki Jergovich, naredio joj je da mi prenese gdje točno mogu naći tu pticu. - Jergovich? - Striznuo sam uhom kao sivodlaki ris. - Da - potvrdio je Franzen na englesko američkom. - To je valjda neki pasionirani hrvatski ljubitelj ptica. - A kako je poručio da se zove ta rijetka vrsta ptica? Da nije slavuj? Ili Rožac? - Ne, ne. Mihlenko. Ptica sneveselica Mihlenko. Rijetka, autohtona vrsta, nema je nigdje drugdje u svijetu. Tako mi je poručio - rekao je Franzen. Sasuo sam se od smijeha. Koji je taj Miljenko car, pomsilio sam. kako je zajebo ovog kretenoidnog amera-ptičara. Kad sam se malo primiro, rekao sam ozbiljnijim glasom: - Krivo tražiš. Ptica Mihlenko obitava u šumama oko Vukomeričkih gorica, zadržava se na obroncima gdje mužjaku titra jajca. Na krivom si mjestu. Ovo ti je Kloštar Ivanić. - Fuck! - Franzen je bijesno odbacio mrežicu u lišće.
