Kuća Pupuletovih Anela Borčić V.B.Z. - Zagreb 2011
Otok ima jasno definiran rub, a to je more. Prostorom unutar tog ruba, raspolaže gotovo uvijek isti broj ljudi. U takvoj, klaustrofobičnoj geografiji, u kojoj znamo da bilo koja cesta uvijek vodi do mora, za očekivati je da su životne sudbine ljudi, njihove navade i običaji, međusobno prožeti, da su dio njihovog kolektivnog identiteta. Ta prožetost sudbina ljudi s otoka, naizgled glavna je tema knjige „Kuća Pupuletovih“. Nakon zbirke pjesama "Blaženstvo trenutka", romana „Garbin, zao vjetar", pred nama je treća knjiga Anele Borčić, spisateljice sa Visa. Zbirka priča „Kuća Pupuletovih", sadrži 12 priča koje se zbivaju na Otoku. Otok u nijednoj priči nije naveden imenom, tako da čitatelj može pretpostaviti da je riječ o nekom imaginarnom mjestu i takvom mjestu pripisati vlastita značenja, ili može vjerovati da je taj Otok Vis, otok na kojem je autorica odrasla i na kojem živi. Kao i u prethodnom romanu „Garbin, zao vjetar", autorica svojim jezikom, stilski bogatim rečenicama, gradi niz poetičnih slika, kojima nas uvodi u prostor i ambijent u kojem se priče odvijaju.
U naslovnoj priči "Kuća Pupuletovih", drugoj po redu u knjizi, pripovjedačica opisuje odlazak na kupanje sa svojim roditeljima. Njihovo kupanje poremeti saznanje kako su zaboravili vodu, a nalaze se na barci, te im jedino preostaje da vodu pitaju svojoj rodbini, koja živi u kući na brežuljku, odmah iznad uvale prema kojoj su otplovili. Međutim, postoji neki obiteljski balast koji otac prešućuje, postoji mnogo malih razloga zbog kojih ne želi da baš njima pitaju vodu. Čitatelj ne saznaje te razloge, kao što ih ni pripovjedačica, tada malena curica nije znala. Ona se mnogo godina kasnije, vraća na to mjesto, ispred te kuće, sa svojim mužem, koji je furešt i koji želi tu kuću kupiti. Tada se događa obrat koji je možda i ključan, koji objašnjava sve o čemu ova knjiga piše. Svjedočimo istoj toj prešućenosti, jer mužu nije jasno zašto ne mogu kupiti kuću. U jednoj rečenici iz ove priče nalazimo odgovor što ta „kuća pupuletovih" zaista i predstavlja: „Stranci koji bi joj se približili shvatili bi u hipu da će onaj tko je odlučio živjeti u njoj uskoro i sam postati divlji prema drugima, a okrutan prema sebi". Upravo se o okrutnosti najviše piše u ovoj knjizi. Anelin Otok, lišen je turističkog romantiziranja, grub je i težak u direktnom izražavanju bilo kakvih emocija. Nema u svakodnevnom životu otoka ništa od turističke nostalgije ili otočkih veduta. Kada ode i zadnji turist, ostaje ta šutnja između ljudi i mora.
Prostor šutnje Vrlo lako možemo transponirati tu šutnju u neki urbaniji kontekst, u priče o suvremenom gradu. Tako, primjerice, u knjizi Tanje Mravak „Moramo razgovarati", nalazimo tu istu tišinu, nedovršene rečenice, prostor šutnje koji je važniji od onog izgovorenog. Dok je u prozi Tanje Mravak naglasak na dijalozima među protagonistima, Anelina proza balansira između poetskih slika i dijaloga među likovima. Dijalozi su uvijek pisani u viškom idiomu, što pričama svakako doprinosi na autentičnosti. Na kraju knjige je i rječnik manje poznatih riječi i izraza viškoga govora. Ono što bi mogli prigovoriti ovoj knjizi je ponekad pretjerano stilizirana rečenica, koja opterećuje samu priču ili kada takvo gomilanje poetičnih slika, oklizne u patetiku. Naravno, takvi trenuci u knjizi su zaista rijetki, i ne umanjuju vrijednost ove zbirke u ukupnoj karti suvremene hrvatske književne produkcije.
Ova zbirka priča uspjela je fotografski precizno uhvatiti isječke jednog prostora, mentaliteta ljudi, njihove strahove, prešućene teme iz obiteljske prošlosti, neizlječivi sram, sve one probleme koji su jednako prisutni u najmanjem mjestu na otoku, kao i u najvećem gradu. U priči „Žrtve“ , Anela piše o tom neizlječivom sramu kojim se zarazio Jozo Baturica, koji je, zbog gotovo benignog razloga, otišao u neko svoje vlastito izgnanstvo; „Otočani govore da je mrtav, iako je zapravo još živ, jer to što on još jede, pije i čini slične stvari, to se ovdje ne računa.“ Ili, naprimjer, priča „Judi sa škorupa“, može funkcionirati i kao sasvim osobni testament jednog odrastanja i potrage za vlastitim identitetom, koji neće imati ništa naslijeđeno u sebi, identitet koji će se razviti iz vlastitih osjećaja prema nekom prostoru i ljudima. Priča je ujedno i intiman prikaz različitosti, tako, pred kraj, čitamo kako je dvoje braće došlo na sestrinu izložbu u grad i prvi put svjedočilo njezinoj umjetnosti koju su ismijali. Zatim slijede tri rečenice u kojima se priča raspliće; „Uskoro smo izgubili svaki kontakt. Pustila sam ih s mirom, bili su drugi planet. Žao mi je jedino što su se sada oni grčili u mržnji jer svatko ima i svoj put i svoje mjesto.“ Iz ovog sitnog fragmenta, kakvima knjiga obiluje, jasno je kako je tu otok samo startna pozicija priče, njezin početni impuls. Možemo zaključiti da ovo nije knjiga priča koja će reći o Otoku samo nešto više od turističkog vodiča. Ako na trenutak zaboravimo scenografiju, zaboravimo otok i more, mirise i kamene kućice, uvidjet ćemo da su one ponajmanje lokalne i periferijske, da svjedoče o našem svakodnevnom životu, ponekad i više nego što se sami usudimo priznati. Naši životi plutaju - možda baš o tim otocima je u ovoj knjizi riječ.
