KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Kritika arhiv
29.12.2011
Stvarnost kao trik



Rade Jarak - Sutra, Litteris, Zagreb, 2011.
(Tekst je prvobitno objavljen u Književnoj republici)


Kad je u Bilješci o autoru svoje esejističke knjige Pohvala ulici Rade Jarak obznanio kako ovaj Rade Jarak koji je napisao Pohvalu ulici nema nikakve veze s onim Radom Jarkom „koji je dosad objavio nekoliko knjiga“, bio je to igralački potez kojim je potcrtao svojevrsni fikcionalni karakter svog esejističkog ostvarenja, a ta igra identitetima autora i djela značila je logični nastavak dominantnog Jarkova kreativnog prebivanja u svijetu umjetnosti, a ne u svijetu zbilje. Naime, kao što je u vezi s ovim spisateljem dobro poznato, njegov glavni interes nije svijet i život u izravnom dodiru, nego svijet i život posredovan umjetnošću, odnosno umjetnička djela on nalazi inspirativnijima za vlastito umjetničko stvaranje od tzv. stvarnog svijeta koji ga okružuje. No zadnja Jarkova knjiga upravo programatski raskida s 'bijegom u umjetnost', s crpljenjem iz tuđih kreativnih svjetova, jer u njoj autor naglašenim gestama obznanjuje autobiografski karakter teksta i nemar za njegovo umjetničko oblikovanje (po čemu je on različit od prve Jarkove otvoreno autobiografske prozne knjige, romana Pustinje). A iz Bilješke o autoru te knjige, nazvane Sutra, sasvim je jasno kako se između njezina pripovjedača i autora može staviti znak jednakosti, dakako imajući u vidu da se i u dnevničkim zapisima, kako se Jarkova proza naziva u ultrasažetoj crtici na knjižnoj poleđini, htjeli-ne htjeli radi o nekoj vrsti fikcionalizacije.

Srce tame
Dakle, riječ je o tri kratka dnevnička zapisa od kojih prvi nosi naziv Mañana (sutra), drugi Krakovski zapis (o kraju ljubavi, samoubojstvu i prirodi romana), a treći Veljača. Prvim zapisom Jarak se nastavlja na spomenutu esejističku knjigu Pohvala ulici, u kojoj se bavio prostitucijom i prostitutkama. Dok je tamo bilo jasno da o temi govori iz druge ruke, primarno i dominantno oslanjajući se na tuđe književne, likovne, filozofske ili znanstvene radove, odnosno na saznanja iz kriminalistike, ovdje je njegov prostitutkama zatravljeni ja-pripovjedač demonstrativno autobiografičan (iz Dubrovnika je, ima djecu iz raskinutog braka, dobio je stipendiju za umjetnički boravak u Japanu – sve činjenice iz Jarkova života), što bi trebalo sugerirati da mu se ono o čemu piše zaista dogodilo, ne kao fiktivnom pripovjedaču nego kao stvarnom Radi Jarku. Ipak, karakter te proze djeluje previše fikcijski da bi ga se shvatilo ikako drugačije nego kao poigravanje s odnosom zbiljskog i izmaštanog, pa se čini jasnim da je ponovo riječ o autorovim maštalačkim čežnjama i žudnjama. Naime, on je svoj idealni bordel (navodno) pronađen u Zürichu opisao ovako: „Ta je špelunka nešto nevjerojatno. Usred Züricha jedno mjesto kakvog nema u Brazilu, ni u Marquezovom Macondu, mjesto koje je istovremeno raj i pakao, Sodoma i Gomora i rajski vrt, špelunka, rupa u kojoj obitava, nitko neće vjerovati, pedesetak kurvi u svakom trenutku.“ I dalje: „Ta špelunka ima u sebi nešto nestvarno, nešto bajkovito, nešto mitsko. Nešto što se pretvara u prostor izvan ovog svijeta … „. Dakle, sam autor-pripovjedač potencira bajkovitu nestvarnost navodno stvarnog bordela koji je istovremeno i jazz klub, kako bi dojam nadrealnog bio upotpunjen; uglavnom, reklo bi se da je Jarkova namjera stvaranje teksta-svijeta koji će biti posve izmaštan, ali istodobno ispunjen poznatim detaljima iz njegova stvarnog života, kako bi tom kombinacijom u kojoj zalaže i samog sebe postigao da provokacija koju plasira bude čim drskija. Jer Mañana je naravno politički nekorektno štivo. Afirmativno zbori o prostituciji, iako je Jarak u tome podvojen kao što je bio i u Pohvali ulici pa u zanosu miješa afirmaciju, sumnju i osudu, no ono gdje podvojenosti nema, a drži se izrazito politički nekorektnim zbog svoje navodno neokolonijalne egzotizacije, jest oduševljenje spontanim i nesputanim erosom crnkinja, njihovom seksualnom prirodnošću i divnim oblicima, a u slučaju djevojke-prostitutke u koju se zaljubio, Anđele, riječ je i o oduševljenju nevinošću. U tom smislu Jarak je gotovo brat blizanac danskog filmskog provokatora Jørgena Letha, koji je u svom prošlogodišnjem dokumentarcu „The Erotic Man“ plasirao upravo takav doživljaj crnkinja i inih žena Trećeg svijeta, no velika je razlika u tome što je Leth cinik, povremeno prilično teško podnošljiv, a Jarak romantičar koji itekako zna posegnuti za ironijom, ali čini se da mu je cinizam stran. Na primjer Jarak će, ponovo politički nekorektno, crne prostitutke nazivati čokoladama, ali on se pritom naravno igra jer je radnju smjestio u Švicarsku, zemlju čokolada, kao što je opća ironija da svoju egzotizaciju ne izvodi u prostorima Afrike, Južne Amerike ili Indokine, poput spomenutog Letha, nego u srcu 'visokocivilizirane' 'stare Evrope', u zemlji koja je sinonim za uređenost, uljuđenost, prosperitetnost, koja je vrhunski građanski ideal, u čemu nije teško osjetiti i socio-kritičke ubode, odnosno shvatiti Švicarsku i kao svojevrsno srce tame.

Hibrid fikcije i stvarnosti
Jarkovo demonstrativno odustajanje od umjetničke fikcije u ime (autobiografskog) zapisivanja stvarnog života manifestira se i stilskom gestualnošću. Umjesto rafiniranog stila i pažljivo građenih ugođaja, po čemu je do sad bio poznat, on ovdje dominantno progovara nemarnim odnosno nemarnijim stilom povremeno garniranim citatima iz pjevanih pjesama odnosno songova (u rasponu od latino pjesama preko Ko to tamo peva do Angie Rolling Stonesa), a u par navrata plasira i vlastite, namjerno stihoklepačke retke („A što mogu/radim u Švici/a navečer/plivam u tmici“ ili „A što da radim večeras u gradu?/Moram da šetam čokoladu“). Vjerojatno tu ima brechtovskog upliva provučenog kroz specifičnu (zapadno)balkansku pučku stihoklepačku praksu, no kao što nije ultimativan u afirmaciji prostitucije, Jarak tako i po pitanju stila ne uspijeva umaći natruhama plemenitijeg pjesničkog ritma s pripadajućom melankolijom, na tragu recimo Apollinairea. Logična je to posljedica namjere da se stvori do neke mjere hibridan tekst koji će otvoriti knjigu, u kojem se miješaju fikcija i stvarnost, afirmacija i kritika prostitucije, niski i fini stil (uvijek s prevlašću prvoimenovanih članova), dok će u druga dva teksta što slijede autobiografičnost biti potpuna, ili barem djelovati tako, a stilski iskaz za koju nijansu koherentniji (osobito u trećem zapisu Veljača, gdje pripovjedač-autor odustaje od sklapanja pjesmica jakog ritma i sirove rime, a jedini drugačiji glas koji pripušta u tekst je konvencionalno poetični iskaz o ljubavi i slobodi koji mu sms-om šalje ljubavnica).

No logo?
Kao što mu podnaslov govori, središnji i najdulji zapis u knjizi, krakowski, govori o kraju ljubavi, samoubojstvu i prirodi romana. Zapravo, govori o prekidu ljubavne veze s družicom Editom, koja se isprva tretira s nježnošću, a potom je se označava kao glupaču (još jednom ambivalentni Jarkovi doživljaji onoga o čemu želi pisati), dok se o druge dvije teme, samoubojstvu i romanu tek pokušava govoriti. Evo na što se svode zapažanja o romanu: „Pitao me D. (očito Dražen Katunarić, op. D. R.) da mu za Europski glasnik napišem tekst o romanu. Ali ne mogu. Roman je forma budala. Morate biti glupo samouvjereni da pišete gluposti nadugo i naširoko. Rijetki su u tome uspjeli, mislim, da to na kraju bude i dobro.“ Toliko, dakle, o romanu od Rade Jarka. Ni o samoubojstvu nema mnogo više. Na jednom mjestu pripovjedač-autor će zapisati: „Ovo nipošto nije tekst o tome da bih ja želio slavu zbog samoubojstva. Ne, nipošto. Ovo je samo jedan od rijetkih tekstova koji propituju pojam samoubojstva i snagu tog čina.“ Problem je, međutim, u tome da Krakovski zapis baš i ne propituje samoubojstvo, nego nabacuje o njemu pokoju ni po čemu zanimljivu misao, što njegova tvorca nimalo ne ometa u zaključku da mu je tekst „možda na tragu Kierkegaardovih ili Sartreovih zapisa“, a cijela ta profilozofska aspiracija koja se proteže na nekoliko stranica, praćena općim mjestima o (suvremenom) čovjeku i društvu, iznova potvrđuje ono što je poznato iz njegovih ranijih knjiga - Jarak je najslabiji kad se lati teorijskog propitivanja s filozofskim pretenzijama. U tom sklopu je sama sebe odredio kao stranca i „no logo“ čovjeka, u što nema razloga sumnjati, ali takve eksplikacije, lišene bilo kakve elaboracije i produbljivanja, jednostavno nakon Camusa, Morrisona ili Štulića, odnosno Naomi Klein, djeluju banalno. Nasuprot, ono po čemu Krakovski zapis može biti zanimljiv jest svakodnevno bilježenje stanja čovjeka na rubu koji se nedovoljno dobro odjeven smrzava u hladnim hotelskim sobama Krakowa i Katowica, pati od groznice i depresije podsjećajući na jednako autobiografskog protagonista Hamsunove Gladi, s tom razlikom da svugdje oko sebe gleda lijepe poljske djevojke i uživa u toj ljepoti, a pri tom je, sukladno dnevničkom žanru, i metanarativno osviješten, poručujući čitateljima kako u njegovu dnevniku „nema puno pameti“, ali da je „to ipak najvrednije“ što posjeduje, da je to njegov rad, „ozbiljan rad“, još jednom tako posegnuvši za ambivalencijom koja bi se mogla nazvati i dijalektičkim srazom. Uglavnom, ima neke dojmljivosti u tom naturalizmu praćenom mjestimično dirljivom metanarativnom autorefleksijom.

Tekst i život
Naturalizam smjenjuje drugačije stanje, drugačiji ugođaj u zaključnom i najkraćem zapisu Veljača, smještenom u Zagreb i posvećenom bilježenju ljubavne veze s udanom ženom koja je trajala tek nešto više od mjesec dana. Sukladno temi, tu je veća prisutnost stilske poetičnosti, a daje se i znakovito određenje odnosa dnevničkog zapisa kao literature i života o kojem taj zapis zbori: „ … ovaj dnevnik mora biti sasvim bezazlen, on ne smije biti važniji od naših života, niti naši životi smiju biti samo izgovor za tekst.“ Očito, daje se primat životu nad umjetničkim bilježenjem istog, što bi trebao biti dodatni znak Jarkova poetičkog obrata – prvo je napustio izrazitu intertekstualnost u konstruiranju svojih fikcijskih svjetova u korist autobiografskog bilježenja zbilje, a onda kao da je i tu osjetio višak literarnosti, odnosno opasnost od literarnog kao umjetničkog te zaključio da život sam mora biti privilegiran i ne postati žrtvom prinesenom na oltar umjetnosti. Veljača završava spoznajom pripovjedača-autora da nema kvalitete potrebne za život u dvoje i da dalje mora nastaviti sam, „kao pustinjak“, što može izazvati asocijacije na njegov, u ovom kritičkom prikazu već spomenut, autobiografski roman Pustinje, odnosno uputiti na autorsku svijest o kontinuitetu.

Knjižica dnevničkih zapisa Sutra svakako je manje dojmljiva od prve Jarkove dnevničke knjige, prošlogodišnjeg Japanskog dnevnika, ali nastavlja, eksplicitnije i sirovije, s tamo započetom svojevrsnom mistifikacijom autorove osobe kroz demonstrativno izlaganje stvarnog sebe, vlastita autentičnog življenja naspram dotadašnjeg 'života u umjetnosti'. Kad Jarak u dnevničkom zapisu Mañana kaže - „Ne pišem ovo, ponavljam, zato da bih napisao dobru novelu, ne. Baš me briga. Jebe mi se za novelu. Ovo je zapravo puštanje moje vlastite krvi.“ – onda je jasno da je riječ o romantičarskoj automistifikaciji. Ostaje da se vidi kamo će stići takvom strategijom, s nadom da ga zanosna slika „prokletog pjesnika“ neće ponijeti u opasnu autodestrukciju, tj. da neće zaboraviti ono što je sam napisao – umjetnost ne smije biti važnija od života, život ne smije biti samo izgovor za tekst.
Piše: Damir Radić
Pročitano 708 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com