Pismo je prije jučerašnjeg a nije svanulo. Otvaram internet stranicu www.tuga.hr jedna izgubljena duša pjeva o mrtvom Rimbaudu i traži svoju prvu ljubav između visokih nanosa snijega. Pored mene je moja napola slomljena žena. Dodirujem njezin dlan ali ne ostavljam nikakav trag krivnje. Nikada neću znati zašto se meni na dlanu ugasila zvijezda. U šaci kada je stisnem na plavom ekranu topi se snijeg. Noćas je u snu opet vrisnula moja žena, tuga kojom je budim jedini je blagoslov i dar njenu strahu. Zašto bih inače kao blago sačuvao osjećaj krivnje? Do jutra u linijama dlana tražio nevidljiv zločin.
