KNJIGOMAT
Virtualni časopis za književnost, godina deveta
Esej arhiv
18.12.2011
Zavist




Oleša iako se broji u ruske klasike, ipak je nekako malo po strani. Što je razumljivo, teško je biti u prvom planu pored na primjer Bulgakova, Pasternaka ili recimo – Babelja. Samo sam dodirnuo ruske klasike, a već tri velika imena, zato ću stati. Osim toga Oleša je napisao samo jedan kratki roman – Zavist.
Volio sam taj roman, to jest novelu, zbog izuzetno živog poetskog stila, a opet s puno realističkih detalja iz onog doba. Čak ni kamera ne može tako uvjerljivo rekonstruirati trenutak kao što je mogao ovaj pisac.
Knjigu sam negdje zagubio, ostala je u jednom podrumu. Često želim opet čitati Olešu, ali ne mogu pa ga moram „rekonstruirati“ u glavi.
Dakle zavist je tema ovoga eseja. Olešin pojam zavisti. Čudan je naslov, posebno u ono vrijeme u Rusiji 1920-tih. Čini mi se da je njegova zavist tek posljedica, znači funkcija ide u nekoliko smjerova. I gore i dolje i povratno.

Zavist? Tko je kome tu zavidan? Svatko svakome. Mogao bih reći da postoje generalno dvije razine zavisti. Vanjska i unutarnja – po obliku manifestacije – recimo to tako. Unutarnja je povezana sa socijalnim i ne manifestira se direktno kao vanjska, nego posredno kroz razne oblike „društvenih odnosa“.
Vanjska zavist je zavist čudaka, kao što je Kavalerov – zove li se tako glavni lik? – te ga na neki način „obilježava“. Ali zavist je kao što sam rekao suprotna. Reverzibilna. Kada kolektivno biće pokaže stanovitu vrstu paranoje. Jer Kavalerov je zapravo čudak, „uzorak“, pattern, potpuno jedinstven. Kao u bajci o Pepeljugi. Jedinstven je i zato mu se nesvjesno zavidi. Prirodno je da mu se zavidi. Ali to uopće ne znači da mu je išta bolje nego bilo kome drugome, dapače.
Teoretski mnoge noge mogu stati u istu cipelu, ali priča želi poentirati. I čak je točnija od stvarnosti. Jer bit mora dobro da „legne“ inače ne valja.
Stoga čitavi projekt moderne – još od antičke Grčke – možemo promatrati kao nedostatak odgovarajuće cipele u koju će noga ući kao u kalup. Projekt u kojemu će duhovno tijelo ući u materijalnu dimenziju – postaje nemoguć (osim na individualnoj razini, jer duh je već ukalupljen od početka). Taj je nedostatak svakako zabilježen na kolektivnoj razini. Otuda – zavist.

Japan Crime Report (treći dio)

U ovu teoriju pomalo se uklapa nova vijest iz japanskih kriminalističkih kronika. Riječ je o čudnom slučaju djevojke Akemi Satou. Radi se o medicinskoj sestri koja je čupala nokte starijim i nemoćnim pacijentima u bolnici, a ovih dana je osuđena. Na tri godine zatvora.
Izjavila je da je to radila da se oslobodi vlastite frustracije.
Akemi je također radila istu stvar i prije u drugoj bolnici. Već je bila iščupala četrdeset i devet noktiju nemoćnim bolesnicima, i odležala je četiri godine u zatvoru, ali je prilikom zapošljavanja krivotvorila životopis i opet se vratila.


Akemi Satou

Piše: Rade Jarak
Pročitano 852 puta.



NASLOVNA | ESEJ | INTERVIEW | KRITIKA | PROZA | POEZIJA | IMPRESSUM | KONTAKT

KNJIGOMAT © 2004-2013 Virtualni časopis za književnost      powered by: RADIUS-info.com