jutros je nebo zavareno za more, ne vidim njihov spoj, ali tako mi to izgleda. budim se iz ovog južnog sna u kojem sam bio posramljen poput ošišane ovce, budim se malo stariji nego inače i podjednako tih. čujem jutarnji huk trajekta koji probavlja ljude i automobile, do kopna, do malo čvršćeg danas. sada samo moram uhvatiti intonaciju ovog dana, ne smijem ubiti ni jednu namjeru, ni jednog komarca. iz paučine mogućnosti vadim sitan plijen, jednu odluku o ustajanju jedno odlučno da. ako je jastuk mokar znači da su gosti na odlasku treba se spustiti do ulaznih vratiju i pozdraviti ih, ili da pošaljem ovog neubijenog komarca umjesto sebe. njemu ne treba neizvjesnost na otiraču i navlaženi obrazi. njemu ne treba nitko, samo malo slatke krvi.
SATELITI PADAJU U MORE
sva noćna putovanja su ista i tvoje oči sada su bijele bove na kojima se uz autocestu odmaraju ptice. njima brzina noćas nešto i obećava preživljavanje ili smrt kraj plinovoda koji donosi toplinu u prazne stanove. prosinac je u autobusu slušamo radio pomorsku večer pozdrave i čestitke upućene nekim dalekim i nepoznatim ljudima. naše udaljenosti određene su jedino nedostajanjem. noć sijeku krhotine satelita koje padaju negdje u tihom oceanu dovoljno daleko od nas, od našeg južnog putovanja i parka u kojem roditelji šeću pse i sve loše iz svojih života. treba zabaviti te pse, dati im nekakav razlog za znatiželjno njuškanje, ali sada je najvažnije upaliti grijanje u stanu i osjetiti brzinu kojom toplina ispunjava tu veliku prazninu.
