ovo na ulici je nekakva prašina, pepeo s Vezuva, snijeg. sakupljam nogama tanke vodene listiće i unosim ih u stan. tamo se otapaju u veliko more, koje proguta mene i ovaj davno poklonjeni tepih. u dubinama, koščate ribe, koralji i tragovi neke davne arheologije. pričali su u školi o izgubljenim gradovima, živo potopljenim mornarima, ali ovo nije ništa iz školske pisanke. ovo je modrina, gusta i toliko neprobojna, da je disanje nemoguće. pitam je, što je ovo u čemu sada stojim, u čemu su umočene moje noge, reci mi draga, što je ovo?
JEDNA STARICA
u ovo ljeto, uvukla se krhkost starice, i sve puca, neobjašnjivo i sporo. vlačne niti popuštaju raščupano i jezgrovito. puca i zrak u sobi, mozaično se raspada, komadići ranjavaju prisutne, zarezuju namještaj, svježe lakirani parket. treba se osigurati, armirati sve pokretno i zglobno, preduhitriti starost, preduhitriti želju za rukohvatom, za nečim čvrstim. pomaže terapija suncem, hranjenje kostiju svjetlošću, pomaže hodanje na daljinu, da noge zaborave gdje su krenule. i glas je puknuo ovo ljeto, ne može savladati čak ni malu udaljenost, od sebe, do papira na stolu. sve puca, bez najave i razloga, ruka krene zapisivati riječ, pukne na prvom slovu, i prije nego što je stigla biti zapamćena, pukla je.
